Hrvatska ima čudesni tandem za iduće desetljeće, prava klasa koja podiže reprezentaciju

Jedno je nedvojbeno – imamo sjajne vratare. Oni su posebni, jer za njih ne vrijede kriteriji koji vrijede za neke druge. Za njih vrijede posebni kriteriji, za njih 8 obrana nije isto kao 8 za neke druge. I sama činjenica da i oni kažu da je moglo bolje na ovom Euru to savršeno pokazuje. A sad kad gledaš, branili su sjajno, branili su kada je trebalo. Nisu obranili brojkom onoliko koliko smo možda navikli, ali u svakom trenutku su bili oslonac momčadi.

Samo u dvije utakmice na prvenstvu otišli su u zbroju preko 10 obrana, jednom protiv Švedske kada smo teško nastradali, drugi puta protiv Slovenije. Ali, kada je trebalo uvijek su bili na visini. Dio te priče o brojkama ide i na račun činjenice da imamo takvu obranu protiv koje protivnik teško dolazi do čistog šuta. No, to ne mijenja njihove kriterije. A detalja koji potvrđuju klasu je bezbroj. Samo onaj finiš Kuzmanovića protiv Mađara, pa ulazak Slavića i obranjen penal Islandu, pa Mandićeva sjajna rola u ključnom susretu protiv Islanda za broncu. Samo to je bilo dovoljno, a dali su i puno više od toga.

I ono ključno, najvažnije. Kuzmanoviću su 23 godine, Mandiću 22. Kuzmanoviću je ovo četvrto natjecanje u nizu sa 23 godine samo, Mandiću prvi pravo u ovakvoj roli, jer ako se sjećate lani ga zbog nezgode nije bilo na SP. Imati takve dvije klase je privilegija i činjenica da ih možemo imati barem još desetak godina u kontinuitetu jedna je od najvećih kvaliteta ove reprezentacije.

Obojica su u mladim godina otišli u Njemačku u najjaču ligu na svijetu. Kao mladi vratari koliko god dobri tamo se moraju dokazivati, moraju prihvatiti realnost da nisu prvi i jedni i to pobijediti. Kako to čine valjda najbolja govori podatak da će iduće godine obojica biti na golu aktualnog europskog prvaka Magdeburga. Mandić je već sada kao pomoćnih Hernandezu, Kuzmanović je u Gummersbachu u kojem dijeli minute s Dancem Oblingom. Falilo im je minuta ove sezone, ali to je jednostavno tako i morali su se s tim nositi. I tu je dio razloga što možda nisu bili na brojčanoj razini kao prije. Dogodine će braniti skupa, u Magdeburgu će braniti onaj koji brani više i tu kod Benneta Wiegerta nema odstupanja. Imat će privilegiju, jer će im trener biti naš Dino Špiranec, što je za mlade vratare veliki plus. Njihov najveći posao je sada da dođu u fazu u kojoj uvijek moraju biti dobri i na visokoj razini, a s takvom pritiskom se dosad nisu trebali nositi. No, za vrhunske je to samo šansa da pokažu svu vrijednost i uopće ne sumnjamo da će biti tako.

Kuzmanović je na ovom Euru branio najviše. Osobno rečeno, kao da ga je nešto mučilo, ali to nešto nije izlazilo iz njega. Noga je par puta propala, bio je dosta umoran… Izdržao je do crijevne viroze koja ga je slomila u sudaru za broncu. Mandić je počeo, pa dvije utakmice završio na tribini, pa se vratio, tražio i onda u zadnjoj utakmici došao u prvi plan i to ponio teret prvog bez problema. To je kvaliteta. Bio je jedan od junaka naš pobjede protiv Islanda u trenucima kada se stvarala razlika koja će se pokazi presudnom na kraju. Samo da su zdravi, sve ostalo će doći i puno više od ovoga viđenog na Euru.

Dino Slavić je bio treći. Nije bilo lako nakon Pešića naći takav osigurač, ali on se pokazao kao pun pogodak. U priprema najbolji, na prvenstvu ušao u četvrtoj utakmici protiv Islanda. Startao kao broj 1, doživio nezgodu u povratku na gol, vratio se, obranio penal koji je prelomio utakmicu. Ostao protiv Švicarske, uz Mandića za broncu protiv Islanda. Sve što smo željeli od njega, dobili smo. Dino ima 33 godine, brani u Francuskoj, dogodine će u Makedoniji. To mu vjerojatno neće biti adut, ali znamo da ga imamo.

Još smo dvojicu imali na širem popisu. Matiju Špikića koji je dosad bio broj 3, koji brani u Njemačkoj, kojem je 29 godina i na visokoj je razini. Tu je bio još Filip Perić, 28 godišnjak iz Sesveta koje drže europsku razinu. A nije bio jedan koji je recimo bio na Olimpijskim Igrama u Parizu, koji je tada sjajno ranio u Kielcu – Sandro Meštrić. Nakon toga se izgubio u Poljskoj, pa u Bjelorusiji, ali sada je ponovo u Ligi prvaka, u dresu Zagreba i sa 29 godina sasvim sigurno kandidat na kojeg se ne smije zaboraviti.

To su šestorica i dugoročno gledano, nema razloga da ne budemo mirni. A svako vrijeme nosi svoje i tko zna što će još donijeti. Rekli bismo da nam je ta vratarska pozicija najmanji problem za budućnost.

Nitko nema kao Hrvatska

Da nije jednostavno biti ekstra pokazuju i drugi primjeri. Recimo, Emil Nielsen nije bio na svojoj uobičajenoj razini posljednjih godina na danskom golu, a Moller koliko god dobar i iskusan nije taj. Islanđani nisu imali Gustavssona na razini Halgrimssona koji je u Barceloni silno napredovao uz Tomas Svenssona. Andreas Wolff koliko god sjajan nije mogao sam izvući njemački brod na putu do zlata. Portugal nema vratare na razini ostatka momčadi, Francuska je dugo imala Omeyera, pa se krpala sa Gerradom, sada je pred novim izborom. Švedskoj odlazi Palicka, Apelgren je već u ozbiljnim godinama, slijedi im velika promjena...

Usuđujemo se reći da nitko nema perspektivu kao Hrvatska. Njemačka je sa Spathom i Wolffom u tandemu u ovom trenutku najkompletnija.