Lijepo je to vidjeti i čuti. Luka Cindrić nominiran je za najboljeg svjetskog rukometaša u 2019. godini. Možda je bilo i boljih sezona od prošle, kada se mučio s ozljedom na SP u Njemačkoj, ali eto, kao i sve u životu, vrati se kada najmanje očekuješ. Ne treba očekivati čuda u konkurenciji Sagosena i svjetskih prvaka Danaca, ali to je samo nastavak priče o našim velikim igračima.

Dinamu zabio četiri

Jer Ivano Balić dvaput je bio najbolji na svijetu, Domagoj Duvnjak jednom, nominirani za najbolje igrače bili su Mirza Džomba u više navrata, Igor Vori i, evo, sada Luka Cindrić. A kažu da su nominirali treneri i rukometni eksperti njih 28. Pa, lijepo je čuti, i to je još jedna super epizoda u rukometnom životu Cindrića koji iz godine u godinu raste, koji je od Ogulina dogurao ni manje ni više nego do Barcelone.

Kod Luke je uvijek sve išlo polako, bez guranja, preporuka ili bilo čega. Igre koje pruža bile su jedina preporuka. Tako je bilo u Ogulinu, Senju, Karlovcu, Skoplju, Kielcu, pa je u konačnici završio u Barceloni. Luka je na svojim čvrstim nogama, kojima “izuva” protivnike iz tenisica, uspio prebroditi sve. Čovjek koji je iskoristio sve prilike.

Jednom prilikom je rekao:

- Vjerojatno je malo tko vjerovao u mene, vjerojatno je moja visina, što sam često znao čuti, bila razlog da bude tako. Nije me to obeshrabrilo, dapače. Ja sam u srcu sportaš i nikad se ne predajem. Bio sam najbolji strijelac lige, bio sam triput najbolji sportaš Ogulina, jednom najbolji u Karlovcu i Županiji. U životu koji sam posvetio sportu vodi me samo jedna stvar - želim biti najbolji. To nema veze s godinama. Ne bojim se ni jednog izazova. Mislim da savršeniji primjer od Domagoja Duvnjaka ne postoji, jer čovjek je baš u tom smislu sve dokazao. Nikad nisi premlad da ne bi bio najbolji. Ja težim tome, dokle ću stići, ne znam.

Stigao je visoko, definitivno, a da Hrvatskoj još nije dao ni pola što može. Eto, toliko ga cijene.

Njegovo igranje u Barci ima i simbolike, jer trebao je kao mlad biti nogometaš. S osam godina je počeo u Ogulinu, do 15. je trajalo. Razbijao je Dinamo 6:2, zabijao po 4 gola, zvali su ga da dođe u Maksimir, no osjetio je da je premlad za tako nešto sa 14 godina. Karlovac je bio realnija i bliža opcija, tim prije jer se tamo igrala tada Prva liga. No, kada se to raspalo, dogodio se prijelomni trenutak kada je izabrao rukomet, vratio se kući u Ogulin jer je tata bio rukometni trener. “Pokušaj rukomet”, govorio mu je Miro Kojčin. I tu je krenulo. Od županijske lige, Senja koji je bio prvo mjesto nakon kuće, Karlovca u kojem je bio prvo ime Premijer lige, i dalje znate.

Radim i ne filozofiram

Nije bilo sve odmah, prvo su ga stavili na krilo, jer je bio mali, ali njemu je na krilu bilo dosadno. Još je gledao Balića, pa mu je postalo još dosadnije i pomalo se preselio na sredinu govoreći da “visina nije presudna”. Imao je pravo. Dokazao je.

- Mislim da sam povučen, radim, ne filozofiram. Čak i kada mislim da je trener u krivu, napravit ću po njegovu i naći način, ako je prilika, da mu kažem da je to moglo drukčije, a da me krivo ne shvati. Mislim da je to bolji put.

Definitivno. On je taj koji nakon Duvnjaka i Karačića preuzima stvari i jedino što mu treba je zdravlje, jer posljednje dvije godine ono ga definitivno nije poslužilo.

Ako je Xavi Pasqual rekao: “Samo mi je takav trebao”, onda znate koliko vrijedi Barceloni i Hrvatskoj. Dosad se pojavljivao, sada treba postati lider, i to je posljednja faza na putu koji si je zacrtao u rukometnoj karijeri. Ako je suditi po dosadašnjem putu, neće odustati... IHF je samo poslao priznanje, a naslov... Sve stigne, u pravilu, kada se najmanje nadaš.