Kaos u Dubrovniku bio je šokantan, no jedno je neshvatljivo: Otkud publika na utakmici usred pandemije?!

Nije dobro. Sve češće ljudi uzimaju pravdu u ruke. Nemoć da se riješe problemi postaje sve učestalija. Dijalog sve slabije pomaže, a živjeti se mora. Situacija je zabrinjavajuća u cijeloj ovoj drami s krizom koja sve intenzivnije trese.

Novi moment krize dogodio se proteklog vikenda u Dubrovniku. U gradu gospara nije bilo nimalo gosparski. Obično se događa da se protivnici potuku oko sportskih motiva, no priča iz Dubrovnika otišla je korak dalje. Pa smo dobili slučaj u kojem su se obračunali domaći ljudi, što je djelovalo šokantno, ali i otkrilo brojene probleme domaćeg sporta, ne samo rukometa i ne samo Dubrovnika.

Uglavnom uvrede su krenule s tribina prema igračima, pa se jednima nisu svidjele, pa su skočili na druge, pa su se uključili treći i nastao je potpuni kaos neprimjeren sportskim terenima. Prvo što se čovjek upita je kako se u ovo vrijeme to uopće moglo dogoditi, otkud u situaciji kada se utakmice službeno igraju bez publike, publika na tribinama. To će vjerojatno morati pojasniti organizatori susreta HRS-u kada pošalju izvješća.

Kažu da su uvrede išle na račun igrača, koji godinu dana nisu primili ni kune, koji igrom održavaju klub koji je prije dvije godine slao lijepu sliku sporta, a sada je odjednom potpuno suprotno. Rekao je to između ostalog dubrovački rukometaš Maro Dabelić nakon skandala, te direktno pozvao 'institucije, grad, policiju…' da nešto učine, da konačno 'prorade'. I sada se postavlja pitanje kako se uopće može dogoditi da netko za svoj posao ne dobije godinu dana ni kune, ako za te stvari postoje ugovori. Zar nije poslodavac obvezan isplatiti plaće i slično što piše u zakonu.

SCREENSHOT

Očito nije, i to nažalost nije samo slika ove priče, već i mnogih danas u sportu. Mnogi su osuđeni na kašnjenja plaća, smanjenja prihoda, mnogima se nikad ni ne isplati ništa. I postaviš si logično pitanje 'ako se klubovi financiraju u tom smislu iz nekih proračuna, što se događa da toga odjednom nestane'. Ako se zna koliko novca ide u tu priču, onda bi bilo logično znati i gdje taj novac izlazi, onda bi se znalo koliko jedna momčad u cjelini može koštati mjesečno, no kod nas taj dio priče odavno ne funkcionira. Da stvar bude gora u slučaju Dubrovnika i mnogo sličnih klubova, ne radi se o ogromnom novcu, već više o simboličnom da bi se sport na koji smo toliko ponosni posljednjih 30 godina održao na razini na kojoj postoji. A svi misle da je to što smo dobri normalno. E, pa - nije.

I onda dođe utakmica, igrači koji godinu dana, kaže Dabelić, nisu plaćeni budu meta uvreda, pobune se njihovi bližnji i nastane cirkus koji samo rasvjetljava stvarne probleme hrvatskog ponosa – sporta. Rezon je jednostavan - ako nas već ne možete i nećete platiti, ne damo se ni vrijeđati. No, onda to ode u krajnost, svatko uzme pravdu u svoje ruke, a tako je jer ne postoji sustav kontrole ulaska i izlaska novca u sportske klubove.

Ne može se dogoditi u Francuskoj da klub ne plati igrača s kojim ima potpisan ugovor, jer bi kazna za klub bila drastična. Možeš razgovarati, reći da si nezadovoljan, da igrač ne ispunjava dogovorenu i na tom planu tražiti rješenje, ali ne možeš ne platiti nešto za što postoji ugovorna obveza. Kako te ugovorne obveze uopće funkcioniraju u našem sustavu sporta prava je enigma. I ako ne postoje, o kakvom se kašnjenju, čega, uopće radi.

Svi znaju da Dubrovnik nije jedini takav slučaj, da bi se slične stvari mogle pronaći u velikoj većini sličnih klubova, pa i onih većih i osnovno je pitanje postoji li politička volja da se te stvari urede sustavom. Da se kaže 'imaš sto nečega na raspolaganju, od toga 100, 60 ide igračima i više od sto potrošiti ne možeš'. Nije to takva filozofija za staviti na papir i zakonski provesti.

Sport je nažalost samo odraz kompletnog društva u kojem smo svjedoci da je nekima nešto zabranjeno, a nekima sve dopušteno. Recimo, stadioni mogu biti prazni zbog epidemioloških mjera, a okupljanje 2.000 i više ljudi na jednom mjestu je po epidemiološkim mjerama. I onda se kao rezultat javljaju situacije kao što je bila dubrovačka, a mogla se dogoditi bilo gdje i još uvijek može. Ta reakcija je samo odraz duboke krize, koju je ova pandemija pojačala na najvišu potenciju. Živci su sve tanji, definitivno i to postaje opasnost, jer krenu li svi rješavati probleme šakama i žešće, što se isto nažalost događa, neće biti dobro.