Prošla su već tri desetljeća otkako je Podravka postala europski prvak, a Koprivnica "rukometna metropola". Svi rukometni putovi vodili su te subote, 11. svibnja 1996. godine, u „staru” koprivničku dvoranu, u kojoj su rukometašice Podravke ugostile Hypo NÖ u uzvratu finala Lige prvakinja.
U prvom ogledu u Beču domaćin je pobijedio 17:13, a u Koprivnici je bilo 25:20. Pogodak za veliko slavlje postigla je Vlatka Mihoci, aktualna direktorica RK Podravke, a na klupi je u ulozi pomoćnog trenera bio Ivan Pal, sadašnji predsjednik klupskog Nadzornog odbora.
- I dan-danas, kao i tada, to je bilo pravo čudo. No, ono se nije dogodilo slučajno, već je bilo posljedica ideje nekolicine ljudi, prije svega Zvonka Pavleka, koji je tada bio u vrhu tvrtke Podravka, te ondašnjih predsjednika kluba Bolte Špoljara i Krešimira Mulvaja. Oni su osmislili projekt i osigurali uvjete, okupila se ozbiljna ekipa, s vrhunskim igračicama – prisjetio se slavnih rukometnih dana nekadašnji trener i školski ravnatelj koji se kasnije posvetio politici (HSS) te je trenutačno predsjednik koprivničko-križevačke Županijske skupštine.
Nepisani rukometni zakoni promijenili su se značajno u ova tri desetljeća.
- U ekipi smo imali samo tri strankinje: Irinu Maljko, Marianu Tircu i Valentinu Cozmu, ostale su bile hrvatske rukometašice. Danas nijedan europski klub ne može napraviti takav rezultat samo s domaćim igračicama, danas to drukčije izgleda...
Legendarni trener Josip Šojat vodio je tu sjajnu ekipu do najvrjednijeg europskog trofeja, a cijeli je grad u to vrijeme živio s klubom.
- Sve je u stručnom dijelu bilo odlično posloženo. Šojat je odlično vodio ekipu, a često se zaboravi spomenuti da je kondicijski trener bio Zvonko Komes, tada na početku svoje sjajne karijere. Strašna je bila podrška Koprivničanaca, navijanje u dvorani i doček na trgu, to se pamti cijeli život.
Iste sezone osvojen je i europski Superkup, no sjajan uspjeh Podravka nikad nije uspjela ponoviti, iako se tada to činilo mogućim. U kasnijim godinama koprivnički klub igrao je još nekoliko finala u Kupu pobjednika kupova i Kupu EHF-a, no novih europskih trofeja nije bilo.
- Bili smo relativno blizu obrane naslova, nakon dvije godine još bliže drugom naslovu, ali nismo uspjeli iako smo imali možda čak i bolju ekipu. Okolnosti su se u Europi strahovito promijenile. Kad smo mi bili prvaci, bilo je tek nekoliko profesionalnih klubova, danas nitko ne može osvojiti Ligu prvakinja s proračunom ispod 8 – 10 milijuna eura, koliko imaju top-klubovi. Mi smo si u takvim okolnostima zadali okvir koji nam je dostupan, cilj nam je ozbiljno igrati Europu, da ne budemo „kanta za napucavanje”, ali više od toga je nemoguća misija. Grad, Županija i sponzori stvorili su dobre uvjete, ali naša realnost u ovom trenutku nažalost nije sam europski vrh – zaključio je Pal.
Temelje koprivničke rukometne bajke postavio je još jedan legendarni trener, Josip Samaržija – Bepo, a liderica na terenu bila je kapetanica Snježana Petika.
- U to vrijeme nismo razmišljali o toj dimenziji cijele priče, ali s odmakom shvaćaš da je to bio ogroman uspjeh, s obzirom na veličinu grada, ali i ulaganja u rukomet, osobito ženski. Kako vrijeme prolazi, imam sve manje nade da bi se to moglo ponoviti – govori nam Snježana Petika.
Kao jedna od rijetkih igračica iz te generacije koja je ostala u rukometu, Snježa se uspješno posvetila radu s mlađim Podravkinim uzrastima, a s izbornikom ženske reprezentacije Nenadom Šoštarićem „iskovala” je europsku broncu osvojenu 2020. godine u Danskoj.
- Gledajući općenito hrvatski ženski rukomet, ne vidim tu neko svjetlo na kraju tunela. Tonemo sve gore, godine idu, a mi nikako da nađemo pravi put. Sve je manje djece, puno ih gubimo usput. Glavinjamo s donošenjem kratkoročnih rješenja za koja na kraju sezone vidimo da nisu donijela boljitak. Mislim da stanje nije dobro...
Prije 30 godina Koprivnicu je tresla rukometna euforija, a posebno je zanimljivo da je velik broj tadašnjih navijača Dinama i Hajduka bio među „Kronikusima” koji su nosili Podravku.
- Sve je bilo posloženo u sportskom i organizacijskom dijelu, i rezultat je naprosto morao doći kao vrhunac projekta koji se razvijao godinama. Vladala je sinergija između nas cura, isto tako između ekipe i trenera, kao i navijača koji su nas vjerno pratili. Naravno da je to bio poticaj, uđeš u dvoranu u kojoj dvije tisuće ljudi navija, to te ponese, osjetiš dodatnu snagu, polet. Ako je njima toliko stalo, onda ti nemaš opravdanja. Najupečatljiviji trenutak s tog finala bio mi je uoči same utakmice, kad smo čekali izlazak na parket i čuli kako dvorana grmi. Nezaboravna je, naravno, i fešta na trgu, a dosta toga se sjećam kroz maglu jer sam nakon utakmice završila na hitnoj – prisjetila se jedna od najboljih hrvatskih rukometašica svih vremena.
Šampionska generacija nije ostala povezana, život ih je udaljio na razne strane.
- S trenerom Šojatom se i danas čujem i porazgovaram. Nema potrebe pričati o njegovoj stručnosti, iako je točno da je bio specifičan trener. Nakon njegova dolaska, ja sam mjesec i pol sa svakog treninga išla kući plačući. Htio je mijenjati moju igru, ali poslije je priznao da je nas samo trebao pustiti da igramo. Ako je vidio da je u nečemu pogriješio, nije i dalje inzistirao, bio je dovoljno pametan da to promijeni. Mogao te dovesti do ludila, ali i u to stanje da daš maksimum od sebe. U svakom trenutku je znao kako kome treba pristupiti i kome što treba reći. Ako radimo, onda radimo, a ako feštamo, feštamo. Njegova najdraža uzrečica bila je „da je bećar biti lako, tad bi bećar bio svatko”. Ako si znao feštati, drugi dan si morao znati i trenirati – zaključuje Snježana Petika.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....