Vijest koja je zazvonila u rukometnom eteru svakako je povratak Ivana Balića hrvatskoj reprezentaciji. Ta činjenica je uvijek dobra vijest, jer Balićev trag u hrvatskom rukometu poseban je za sva vremena. Koliko zna, što može, pokazao je kao igrač. Kasnije se okušao u direktorskoj ulozi, ali ta uloga nije završila pobjednički kao igračka, jer to je sasvim drugačiji posao od onog na terenu.

Novi rukometni izbornik Hrvoje Horvat u prošlotjednom velikom intervjuu za SN najavio je “novi smjer”, a ovo se svakako može shvatiti kao korak ka tome, odnosno prema izgradnji novog sastava koji namjerava prezentirati na Euru 2022. godine. Ali i uz potpuno novi stručni stožer.

SRDJAN VRANCIC/CROPIX Cropix

Naime, njegova je želja da na klupi njegov asistent bude Ivano Balić, dok na mjesto trenera vratara dolazi Nino Pavelić, koji je s Horvatom surađivao u Nexeu, ali i s Linom Červarom u reprezentaciji za Euro 2018., kojem smo bili domaćini.

Neponovljiva rola

Zanimljivo, Balić je bio prijedlog Line Červara, koordinatora za muški rukomet, za njegova nasljednika uz Horvata i Slavka Golužu, nakon kraha na SP-u u Egiptu. Nije Balić prošao na Upravnom odboru, uz obrazloženje da nema adekvatne papire za tu funkciju, odnosno “master coach” licencu, ali za funkciju asistenta taj problem ne postoji.

RONALD GORSIC/CROPIX Cropix

Balić ide uz Horvata s kojim je kao kordinator za muški rukomet svojedobno surađivao, dok je Horvat vodio juniorsku reprezentaciju. Ostaje pitanje, zašto je Balić tako jako odbijao sjesti na klupu reprezentacije kada je na izborničkoj klupi bio njegov kandidat, Željko Babić. Tada se nije spustio s tribine na klupu, a možda je trebao. No, uvijek je bio svoj, pa je tako i danas kada se vidi u novoj ulozi. Njegovo znanje, njegovo iskustvo, njegov autoritet su ogromni i to bi po svemu trebao biti ogroman plus, kao što, nažalost, nije bio i u eri Željka Babića, s kojim je Ivano otvorio drugi dio velike sportske karijere.

Sjećate se tog puta od Brodomerkura, pa do priprema za SP 2001. i konačnog ulaska 2002. kada smo na Mediteranskim igrama pomeli Richardsonovu Francusku, ali se u Švedskoj na Euru nismo baš istaknuli. I onda je došla neponovljiva 2003. u kojoj je njegova rola ostala za sva vremena. Čudesan igrač koji nas je vodio do zlata, koji se znao ljutiti, koji je igrao preko granica boli, ali je uvijek za reprezentaciju bio tu do 2013., kada mu nije legla ideja da priča više nije ista, pa je odlučio odustati i otići bez povratka.

Odlazak nakon SP-a ‘17.

Vratio se 2016. kao koordinator za muški rukomet, s njim je na klupu došao Željko Babić, uz njega je instalirao svoju ekipu s Metličićem i Losertom. Krenuli su odlično, broncom na Euru u Poljskoj 2106., ali je onda počelo pucati na raznim relacijama, prvo 2016. na OI u Riju u kojem se uopće nije ni pojavio, nikad ne objasnivši zašto, pa 2017. na SP-u u Francuskoj u kojoj je završio posao prije kraja, a da stvar bude gora ostali smo tada i bez medalje (četvrto mjesto) na način na koji smo ostali.
I nakon toga otišao je Babić, otišao je Metličić, otišao je Losert, otišao je Balić, došao je Červar.

Sada Červara nema, ali ima Balića koji se u međuvremenu primio i juniora, jer u listopadu se govorilo da preuzima izborničku ulogu kod juniora (na prijedlog Line Červara), makar to od strane HRS-a nije službeno potvrđeno, niti je selekcija zbog korone u međuvremenu imala okupljanja i natjecanja.

Hrvoje Horvat

RONALD GORSIC/CROPIX Cropix

Trenerski mu posao nije svakodnevica ni u Akademiji, koju je osnovao zajedno s Petrom Metličićem, a s kojom stalno napreduju, te u kojoj su još i Vukić, Anušić te Vuković u prvom planu. On, Balić, uvijek nešto po strani, a svi znamo da bi volio biti tu, jer je to najbolje što radi. I, evo, sada dolazi, što je odlična vijest, spreman prihvatiti da je Horvat glavni, a on asistent u toj cijeloj priči što je iznimno važno.

I sada ćemo sigurno saznati koliko je izgubljeno od 2016. kada je odbijao sjesti na klupu iz nekog razloga, kao da bi na njoj nekom smetao. Čovjek koji o rukometu kao igri zna sve, koji vidi rukomet očima koji obični smrtnici ni ne slute, strašan je plus za svaku momčad, a privilegija je da je to baš Hrvatska.

Samo, njegova tvrdoglavost i isključivost nije za taj trenerski posao definitivno i na tome će najviše u budućnosti morati poraditi. Biti drugačiji nije sramota, jer život se mijenja, nije isto danas što je bilo jučer. Njemu sitnica za odraditi, ako to prizna sam sebi.
I još nešto. On opet nešto vidi u svemu tome, makar svi silno pričaju o nekoj krizi. Uvijek je živio od izazova. Sjećate se, nije išao u Barcu i Ciudad Real, a mogao je, nego u Pamplonu i Atletico, nije išao u Kiel ili Flensburg, a mogao je, nego u Wetzlar, u kojem je 2015. zaključio veliku igračku karijeru sa 36 godina... Njemu je rukomet uvijek bio neko dokazivanje nečega.

Respekt i kod sudaca

Sada je važno da ne dokazuje ono što je davno dokazao, već ono drugo, koje bi tu sportsku, ne samo rukometnu veličinu, pretvorilo ponovo u pobjednika kakvog pamtimo. I da počne sport koji ga je učinio velikim dijeliti s javnošću, biranom ako ne ide drugačije, a da bi ga učinio još većim.

Jedino ne znamo kako će sa sucima na klupi, jer s njima je u ratu oduvijek, a oni su sada totalno “poludjeli” i neće im biti drago vidjeti ga, koliko god respekta imaju. Al’, bolje da imaju respekta... I jako mi je žao da “don Giovanni” nije bio u Montpellieru, jer to bi bio totalni spektakl.