Puno je izgubiti od Nantesa 13 golova razlike. Puno je u dvije utakmice primiti 65 golova. Ne miriše na dobro, ali…

Zagreb nije dobro počeo sezonu. Klub je u zadnji tren prije ključnih provjera napustio Matej Mandić, onda su otišli na jaki turnir u Francusku i izgubili od Nantesa čak 13 golova razlike, da bi utješno dobili Györ koji je, realno, na papiru slabija momčad, ne vrijedna Lige prvaka.

Puno je 13 golova razlike. Puno je u dvije utakmice primiti 65 golova. Očito još nisu polovili konce, očito ih čeka jako puno posla prije Lige prvaka, jer obrana je ključ ovog Zagreba i bez nje u Europi neće moći. Istina, nedostajali su neki igrači, ali ti koji su nedostajali nisu ključni za obrambeni segment i to je ono što treba zaključiti. Istina je da odlazak Mandića nije idealan, ali je istina i da je Ante Grbavac pokazao da je dostojan nasljednik, a Toni Matošević da se dobro razvija u tom okruženju. Dakle, vratari nisu bili problem.

Pa ako je start priprema, čak ni napad koji zabije 19 golova Nantesu, za kojeg se zna da ima top obranu. No, već dan kasnije napad je pokazao da može zabiti preko 30. Ali obrana… To će do Lige prvaka morati usavršiti, jer bez toga će biti traumatično.

Matej Mandić je morao otići. Ustvari, nije morao, ali… Stvar je vrlo jednostavna. Dogodine bi otišao bez odštete, sada se ukazala prilika da se na vrataru u kojeg je puno uloženo posljednjih pet godina nešto i zaradi, a u prilog svemu ide činjenica da je otišao u dres prvaka Europe, što je svakako veliki kompliment za Zagreb koji u tu financijsku utrku ne može, koliko god bismo mi to željeli. Doveden je Haris Suljević, za kojeg se malo zna, koji je dobar vratar, ali vratar koji prvi put dolazi u okruženje Lige prvaka i sigurno će mu trebati vremena da se nađe u tome. Malo je čudno da je iz Španjolske došao nakon što je tek potpisao za Cuencu, gdje nije odigrao nijednu utakmicu. No, ono što je mladi Crnogorac pokazivao na golu Izviđača je svakako obećavajuće, ali nazivati ga pojačanjem još uvijek ne stoji. Polako.

Vratit ćemo se na obranu koja je ključ priče i sigurno će biti i u Ligi prvaka. Zagreb ima četiri pivota od kojih trojica mogu igrati u sredini obrane (Topić, Walczak, Trivković), tu je i Gojun, tu svakako treba računati i na Poljaka Przytulu koji se još uvijek nije pokazao u svjetlu u kojem ga svi očekuju. Svi oni bili su na turniru u Strasbourgu, ali obrana ipak nije izgledala tako da bi donijela rezultat.

Teško je reći da nedostaje Pavlović, jer u timu su Karačić i Beljavski. Sigurno da bi Pavlović svojim brzinskim sposobnostima dobro došao, ali treba znati da ga nije bilo ni lani u velikom dijelu sezone, pa je Zagreb funkcionirao OK. Pavlović je mlad igrač, ima dugu stanku i trebat će mu vremena za povratak.

Dakle, problemi su prisutni, njih u svakom poslu ima, ali neke stvari se iza problema ne smiju i ne mogu sakrivati. Možda su Francuzi krenuli ranije, možda je to prednost, ali 13 razlike je previše. Uostalom, Montpellier je u finalu tog Nantesa dobio 4 razlike, s nekim Zvonimirom Srnom. A taj je jako puno značio Zagrebu, što opet nije lako nadoknaditi. To što je na pripremama bilo super, što je atmosfera nikad bolja, neće pomoći kada krenu ozbiljnije utakmice i ozbiljni protivnici. Zagreb uvijek ima svoj specifičan pritisak i s njim se puno puta nije lako nositi. Mnogi pucaju s vremenom. A svaka utakmica je jako važna, pa čak i ona pripremna, koliko god rezultatski značaj nije presudan.

Bilo bi idealno da su svi zdravi, da su Mandić i Srna ostali, da je Dibirov produžio još jednu godinu, ali to nisu hrvatske realnosti i to je svima bilo jasno od početka. Stvoreno je puno posljednjih godina, a najteže je stvarati. A ako je Mandić u Magdeburgu, Srna u Montpellieru, ako danas Cindrić i Martinović igraju u Veszpremu, Kuzmanović u Gummersbachu, Mandić u Melsungenu, Šoštarić i Jelinić u Szegedu, Načinović i Duvnjak u Kielu, Maraš u PSG-u, Šušnja i Mihić u Wisli, Lučin nosi Nexe – to su sjajne stvari za hrvatski rukomet. U kojima nekad najviše pati baš hrvatski rukomet. No, tako je kako je. I zato bez pritiska nema ništa. Bez pritiska ni 30 godina prošlosti ne bi bilo to što je danas. To je jedini način za odrastanje koji netko prihvatiti može, netko ne. Vidjet ćemo kako će Zagreb s tim igrati sljedeće sezone. Zasad nije obećavajuće, ali ni zabrinjavajuće. Ali bolje – moraju, definitivno!