Imali smo velikog Linu Červara, koji je za Hrvatsku osvojio sedam velikih odličja, imali smo prije njega Velimira Klajića, još jednoga koji je donio olimpijsko zlato, bio je tu i trofejni Zdravko Zovko kao i Slavko Goluža, koji je s velikih natjecanja također donosio medalje. Bilo je u povijesti još dosta drugih, manje ili više uspješnih trenera i izbornika, a hrvatski rukomet sada ima Dagura Sigurðssona, prvog stranca na kormilu rukometne reprezentacije. Sada imamo na klupi “hladnog i proračunatog” Islanđanina, koji je u nešto manje od dvije godine, nakon što je naslijedio Gorana Perkovca, ostvario zapažene uspjehe s izabranom hrvatskom vrstom.

Onako taksativno, lijepo zvuči – čim je u ožujku 2024. otkazao dugogodišnju suradnju s reprezentacijom Japana, gdje je bio najplaćeniji svjetski rukometni izbornik, Sigurðsson je najprije uspješno odradio kvalifikacije za OI u Parizu, zatim je lani uzeo svjetsko zlato, a sada je momčad doveo do polufinala Eura u Danskoj, Norveškoj i Švedskoj. Naravno, u međuvremenu je i kiksao na olimpijskom turniru u Parizu, no događa se i najboljima. Uspio je Sigurðsson preživjeti taj podbačaj i nastup na kojem je ostvareno tek deveto mjesto te je zatim zapravo započeo niz uspjeha i dva uzastopna plasmana u polufinale velikih natjecanja.

Podigao iz pepela

Ono, sada već opjevano lanjsko svjetsko srebro, Islanđanin je ostvario nakon četiri godine “posta” za hrvatski rukomet, poslije Červarova europskog srebra iz 2020., čime je podsjetio na jedan još veći uspjeh koji je 2016. ostvario osvajanjem europskog zlata s Njemačkom, koju je podigao iz pepela nakon što ni Nijemci punih 12 godina nisu osvojili neko veliko odličje.

Došao je tada islandski trener na čelo “Die Bad Boysa”, dobio je u ruke uzdrmani njemački sportski ponos koji je u razdoblju prije njegova dolaska proživljavao najgore razdoblje u povijesti te se nisu uspijevali ni plasirati na neka velika natjecanja, a kamoli ostvariti neki zapažen uspjeh. Došao je, prenio mirnoću na svoje tadašnje igrače i otišao do kraja na tom natjecanju, na kojem je i Hrvatska pod ravnanjem Željka Babića poslije “čuda u Krakovu” osvojila broncu. Nije tada Sigurðsson imao izravni sudar s Hrvatskom, premda su obje reprezentacije igrale u polufinalu i osvojile odličja.

Nije Sigurðsson s Nijemcima morao na teren protiv Hrvata ni na olimpijskom turniru 2016. u Rio de Janeiru, kad je pak osvojio olimpijsku broncu. Sučelio se zato Sigurðsson s Hrvatima ranije – 2010. na Euru u Austriji, kad je vodio reprezentaciju Austrije, kojoj je u konačnici donio dotad najbolji plasman na velikim natjecanjima – deveto mjesto. Potpisao je tada Islanđanin kapitulaciju protiv Červara, Hrvatska je u utakmici drugog kruga slavila rezultatom 26:23, ali je i ta kratka epizoda u Austriji s razlogom okarakterizirana kao uspješna. A tako je bilo baš svuda i uvijek gdje je Sigurðsson bio trener. Tako je i sada s Hrvatskom.

Prvi stranac na hrvatskoj klupi rijetko kada gubi živce, a kad se to dogodi, brzo se vraća u normalu

DAMIR KRAJAC Cropix

Kad je 2024. preuzeo Hrvatsku, u koju je došao iz Japana gdje je proveo punih sedam godina, od 2017. do 2024., sadašnji hrvatski izbornik izabrao je manje lukrativan posao, ali posao koji mu je ponudio novi izazov. On očito više ne trči za novcem, već je gladan uspjeha i dokazivanja, premda se već toliko puta dokazao.

“Vidim ogroman potencijal u toj suradnji”, rekao je bivši danski rukometaš Rasmus Boysen, danas rukometni komentator, kad je Sigurðsson predlani dolazio u Hrvatsku. I bio je u pravu; svoj ogroman potencijal objedinio je Islanđanin s isto takvim potencijalom među hrvatskim rukometašima te je pronađena zasad dobitna kombinacija i “formula”. Ima, dakle, hrvatski rukomet prvog stranca na kormilu reprezentacije, dobio je čovjeka u startu karakterno potpuno suprotnog našem mediteranskom i balkanskom mentalitetu, no možda je baš u tome “catch”.

Sa svojim ledenim i smirenim skandinavskim pogledom na život i sport udahnuo je neku novu snagu u hrvatski rukomet, koji je u pravilu “vatren” i neobuzdan, i potreban mu je netko takav. “Vatra i led”...

Potpuno je logično: među brojnim hrvatskim trenerima koji rade u hrvatskom rukometu i koji i sami sebe vide kao potencijalne izbornike, Sigurðsson nije omiljen – to je stvarno logično. No dok god on s reprezentacijom radi ono što je napravio na prošlom SP-u i u dosadašnjem tijeku Eura u Malmöu, a nadamo se i u završnici u Herningu, kritike su suvišne. Suprotno nekom starom pravilu po kojem smo suviše olako “trošili” trenere koji bi dobili priliku, a zatim brzo odlazili, Islanđanin je “preživio” Pariz i na najbolji način uzvratio za ukazano povjerenje. Vidjet ćemo koliko će ta “simbioza” i ta idila potrajati.

Lino Červar uvjerljivo je najtrofejniji hrvatski izbornik i teško će ga netko dostići

JONATHAN FERREY Getty Images

Inače, imao je Sigurðsson odličnu igračku karijeru, kao srednji vanjski i kreator igre; igrao je za matični islandski Valur, njemački Wuppertal, japansku Hirošimu te austrijski A1 Bregenz. Bio je standardni reprezentativac u razdoblju od 1992. do 2005. te je odigrao 215 utakmica i zabio 399 golova za reprezentaciju. Svoje znanje i bogato iskustvo pretočio je u trenersku karijeru koja je kudikamo uspješnija od igračke. Osim Austrije, Njemačke, Japana i sada Hrvatske, okušao se i u klupskom rukometu te je uspješno vodio njemački Füchse Berlin, s kojim je osvojio njemački kup 2014. i EHF kup 2015. godine.

Jedan je od onih za koje se nikako ne može reći da su bili odlični igrači (bez obzira na to o kojem se sportu radi), a da nisu takvi treneri. Takvih je primjera dosta, no njegov je slučaj suprotan. Kako sada stvari stoje – on je trenutačno “pravi čovjek na pravom mjestu” – sviđalo se to nama ili ne. Niti potpisniku ovih redova ne sviđa se činjenica da su brojni hrvatski treneri “u zapećku” u odnosu na neke druge, te je, primjerice, čak pet španjolskih trenera vodilo neku reprezentaciju na tekućem Euru (Austriju Iker Romero, Srbiju Raul Gonzalez, Španjolsku Jordi Ribera, Mađarsku Chema Rodríguez, Poljsku Jota González). Tu su i tri Islanđanina (Njemačku vodi Alfreð Gíslason, Island Snorri Guðjónsson i, naravno, Hrvatsku Sigurðsson). Kod ovih potonjih ništa nije sporno – sva su trojica dovela svoje reprezentacije do polufinala. Od hrvatskih trenera nema ni traga ni glasa, nažalost. No, to je neka druga priča.

Iako je miran i u pravilu "hladan", Sigurðsson ponekad ispoljava emocije

GORAN MEHKEK Cropix

Nakon što je, kako rekosmo, “preživio Pariz”, Sigurðsson je napravio odličan posao s dva plasmana u polufinala i tu mu se malo toga može prigovoriti. Miran je i staložen trener koji u pravilu povlači dobre poteze, miran je i staložen i kao čovjek, koji se, kako je sam rekao, ali i puno puta pokazao, odlično osjeća u Hrvatskoj i trenutačno ju je prigrlio kao svoju drugu domovinu. Zasad je “prošao test”, za nadati se je da će se pozitivni niz nastaviti. Mora mu se priznati, s reprezentacijom koja ni približno nije jaka kao one dvije najtrofejnije hrvatske generacije koje su osvojile olimpijska zlata, Sigurðsson je izvukao gotovo maksimum.