Nek’ se ne ljuti nitko, molim lijepo, ali netko ovo mora izreći - Hrvatska više nije svjetska rukometna velesila!

Nek’ se ne ljute dragi naši rukometaši, nek’ se ne ljute ni oni koji ih bezrezervno podržavaju “i u dobru i u zlu”, oni koji ne štede ni glasnice ni lisnice da bi im iskazali podršku na velikim natjecanjima. Nek’ se ne ljute ni kolege sportski novinari koji iz tko zna kojih razloga u medijima ne pišu ono što bi i slijepcima trebalo biti vidljivo. Nek’ se ne ljuti nitko, molim lijepo, ali netko ovo mora izreći - možda će nekog i zaboljeti - ali hrvatska rukometna reprezentacija trenutačno nije svjetska rukometna velesila!

Hrvatska sada nije svjetska velesila bez obzira na ono što su ostvarili prije točno godinu dana osvajanjem svjetskog srebra. Da, naši su rukometaši lani u ovo vrijeme u Zagrebu na zadnjem SP-u pobijedili Bahrein i Argentinu, zatim su poraženi od Egipta, pa su pobijedili Zelenortske Otoke, Island i Sloveniju, pa uz ogromnu dozu sreće u četvrtfinalu Mađarsku. Istina je, u polufinalu su potpuno nadigrali moćnu Francusku, da bi u finalu u Oslu protiv Danske položili oružje. Na putu do srebra imali su dosta sreće i domaću publiku kao dobar vjetar u leđa, ali ostvarili su samo jednu istinski veliku pobjedu, spomenutu protiv Francuske.

Na krilima tog uspjeha i s velikim optimizmom otputovali su u Švedsku, gdje su u Malmöu krenuli mučnom pobjedom protiv Gruzije, pa nešto ipak lakšom protiv Nizozemske. U zadnjoj utakmici u prvom krugu s domaćinom Švedskom “polupali su lončiće” i izgubili konce igre te su poraženi s teških minus osam. Nema veze, domaćin je domaćin, Švedska je ipak najuspješnija reprezentacija u povijesti odigravanja EP-a od 1994., s čak pet naslova prvaka u 16 dosad odigranih izdanja EP-a. Švedska je, uz Francusku (četiri euro naslova), Dansku, Njemačku, Španjolsku (po dva euro naslova), Rusiju (jedan) - i Hrvatsku, član rukometne “Sedmorice veličanstvenih”. Švedska je jedna od samo sedam (spomenutih) reprezentacija koje su u povijesti igrale u finalima EP-a, a ista je situacija i sa SP-ima s jednom iznimkom. Nekada davno u taj krug najboljih spadala je i Rumunjska, koja je osvojila četiri naslova prvaka svijeta, ali bilo je to “u doba Nicolaea Ceaușescua”. Isti je slučaj i s olimpijskim turnirima. No, sve ovo neka je druga i daleka priča, ovdje ne pričamo o pričama iz davnina, ovdje pričamo o rukometnoj sadašnjosti - time valjda i budućnosti.

Prošla su vremena Ivana Balića i davno je zaboravljeno posljednje rukometno zlato

ATTILA KISBENEDEK Afp

A ona je otprilike ovakva: hrvatski su rukometaši doputovali u Švedsku s velikim očekivanjima, ali ih tek moraju opravdati. Teško da će demantirati skeptike poput potpisnika ovih redova jer ne igraju na nivou na kojem bi trebali da bi osvojili novo odličje; odličje koje bi, s obzirom na okolnosti, morali osvojiti. Zašto bi ga morali osvojiti?! Nema, dakle, uopće veze to što su izgubili od Švedske u prvom krugu jer im je put do polufinala i borbe za odličje i dalje potpuno otvoren. Zašto to kažemo i opet ponavljamo?! Pogledajte sastav A i B skupina u drugom krugu Eura! Gore u prvom dijelu ždrijeba je aktualni svjetski i olimpijski prvak Danska (osvajači četiri zadnja svjetska naslova u nizu), gore je i najtrofejnija svjetska nacija u povijesti - Francuska, gore su Nijemci, gore su i Španjolci te trenutačno vrlo jaki Norvežani, ali i Portugalci, jedini koji su u zadnjih nekoliko godina pobijedili Dansku i jedna su od svjetskih reprezentacija koje su u najvećem uzletu. U skupini A su, dakle, praktično sve najbolje europske momčadi. Dolje, u hrvatskom dijelu ždrijeba, su - osim Švedske, koja je prvi favorit za polufinale - još i Slovenija, Island, Mađarska i Švicarska. Ne pobijede li sve te četiri reprezentacije i ne plasiraju li se u polufinale, podbačaj naših rukometaša bit će golem. Bit će to podbačaj i ništa više, nemojmo se zavaravati, ne pričajte, molim vas, floskule o tome da “danas svi igraju rukomet” i da je "lopta okrugla". Sve osim plasmana u polufinale velik je podbačaj i to bi bacilo sjenu na ono lanjsko osvojeno svjetsko srebro.

Još nešto što govori da hrvatski rukomet danas, nažalost, više nije svjetski vrh. Hrvatski su rukometaši od 1994., kad su prvi put u Portugalu nastupili samostalno na nekom velikom natjecanju i nastavili uspjehe svojih kolega hrvatskih rukometaša u dresu Jugoslavije, osvojili ukupno dva olimpijska zlata i jedno svjetsko, osvojili su još četiri svjetska i tri europska srebra, kao i jednu olimpijsku, tri europske i jednu svjetsku broncu. Ukupno tri zlata, sedam srebra i pet bronci; ukupno 15 velikih odličja. Ali ima tu jedan veliki “ali”. Uzeli su samo jednu europsku broncu (Poljska 2016.), jedno europsko srebro (Švedska 2020.) i jedno svjetsko srebro (Hrvatska 2025.) u zadnjih punih deset godina. Premalo da bismo se zvali istinskom rukometnom velesilom, štogod tko o tome mislio...

Ponovit ćemo još jednom: hrvatski rukometaši opet su imali otvoreni put europske medalje sada u Švedskoj. Na putu do polufinala čekala ih je od najboljih svjetskih reprezentacija samo Švedska. Dodat ćemo tome još ovo - redom “secirajući” sve hrvatske protivnike. Gruzija tek drugi put igra na Eurima, Nizozemskoj je najbolji plasman na Eurima 10. mjesto (2022.), Slovenija ima jedno (domaće) europsko srebro iz 2004., Island ima jednu europsku broncu (Austrija 2010.), Mađarskoj je najbolji plasman na Eurima peto mjesto s prošlog EP-a u Njemačkoj 2024. Švicarci su najdalje na Eurima dogurali 2004., kad su bili 12. Točka! Tome se nema što dodati...Ne plasiraju li se u polufinale Eura, hrvatski će rukometaši podbaciti.

Različita su mišljenja, naravno, dopuštena, no to ne znači da su i dostojna daljnjih rasprava. Ovo je ovako i nikako više...