Koliko je skandinavska dominacija dobra za rukomet kao sport?

Skandinavija je apsolutni rekorder kada je u pitanju organizacija velikih rukometnih natjecanja. Mi smo krenuli od 1995., kada se Hrvatska prvi put pojavila na SP-u na Islandu. Otad pa do 2031. godine, za koju su već određeni domaćini, Skandinavija je ugostila neko veliko natjecanje čak 21 put. To je organizacijski svakako za svaku pohvalu, no koliko je dobro za rukometni razvoj, to je drugo pitanje.

Danas je sve to puno skuplje nego prije, troškovi organizacije porasli su u nebo i jako je malo onih koji te zahtjeve u današnjem vremenu mogu nositi. Skandinavija je uhvatila dobru shemu, igra na sigurne karte i to je jedan od razloga da danas apsolutno dominira kada je riječ o rukometu organizacijski, svidjelo se to kome ili ne. Biti domaćin u rukometu povlači i činjenicu da imaš posebne privilegije, jer sport kao sport još nije odmaknuo od nekih stvari koje su normalne za profesionalnu razinu funkcioniranja.

Mi smo, recimo, imali muški Euro u dva navrata, muško SP u dva navrata, ženski Euro, žensko SP i mi smo čak zaigrali sa Skandinavcima prije godinu dana, kada su uz Hrvatsku suorganizatori bili Danska i Norveška. Jednom smo kod rukometašica “igrali” s Mađarima. I tih šest velikih organizacija apsolutno ide u vrh, ali u usporedbi sa Skandinavijom nije ni blizu. Nisu čak ni jako moćna Njemačka, ni Francuska, koja bi vjerojatno imala moći, ali ne želi trošiti više nego što treba. Rukomet se oko te priče u Skandinaviji stvorio kao nacionalni dvoranski sport u koji su tri velike zemlje – Danska, Švedska i Norveška – uključile Island, a polako uključuju i Farske Otoke, koji još infrastrukturno ne mogu popratiti stvari, ali ne bi trebalo biti veliko čudo ako se to uskoro dogodi.

Koliko ta činjenica da su od ’95. do ’31. domaćini 21 velikog natjecanja utječe na ostale, zanimljivo je pitanje. Ono sigurno pomaže rukometu u vremenima koja financijski nisu baš naklonjena, jer standardi koje su razvili su visoki, a jesu li idealni za sport kao nešto globalno, to je drugo pitanje. Puno toga se svodi na odgovor “organizira tko može”, jer EHF ili IHF još nemaju tu snagu takve stvari usmjeravati samostalno. A sigurno je sigurno.

Što samostalno, što zajednički sa okolnim zemljama, u toj priči prednjače Danci, koji su organizirali svih ovih godina 14 velikih rukometnih natjecanja. Iza njih dolaze, s po devet organizacija, Švedska i Norveška, dok se na početku i na kraju liste dvaput pojavljuje Island. I Skandinavija je kroz sve ove godine razvila rukometni pokret, ona je danas svjetska sila broj jedan u mnogim stvarima.

Stavlja li to, u okolnostima u kojima rukomet funkcionira, ostale u neravnopravan položaj, drugo je pitanje. No tema je svakako zanimljiva i vrijedilo bi se s njom pozabaviti, barem kada je IHF u pitanju, čija rješenja mogu biti bitno drukčija.