Prvenstvo bez duše i skupi ‘cirkus‘ na hladnom sjeveru Europe, a tek pravi debakl dogodio se protiv Njemačke

Proteklih smo dana, posebno kako se približavala završnica rukometnog Eura u Danskoj, a nakon prvog dijela natjecanja koje je podijeljeno sa Norveškom i Švedskom, bili svjedocima brojnih prigovora sa svih strana koji su išli na račun organizatora turnira.

Mnogi su se bunili na opće stanje, na igranje previše utakmica u kratkom periodu što iscrpljuje igrače s ionako pretrpanim rasporedima, no to je vječita priča koja očito ne dopire do odgovornih jer se godinama ništa nabolje ne mijenja. Neki, poput hrvatskog izbornika Dagura Sigurdssona imali su konkretne probleme poput transfera iz Švedske i neprimjerenog smještaja u Herningu. No, sjećamo se je tako bilo i na Euru 2014. u Danskoj kad je "ludio" tadašnji hrvatski izbornik Slavko Goluža i to sugerira da se ništa nabolje u EHF-u nije promijenilo.

ANTE CIZMIC Cropix

Načalno je tako, "karavane prolaze, a psi i dalje laju" i čini se da su svi prigovori, a bilo ih je puno tijekom godina, bačeni u vodu. To je nešto što ide na dušu krovne europske rukometne federacije u kojoj se najmanje gleda na interese onih koji su najvažniji dio priče, a to su igrači. A organizator tekućeg Eura, odnosno organizatori? Sve se može svesti na nekoliko rečenica. Organizaciji i uloženom trudu može se malo prigovoriti. Ulaznice su ipak bile preskupe, prilagođeno bogatom skandinavskom džepu. Tu zatim dolazimo i do još većeg problema koji se manifestirao konkretno na dvjema utakmicama polufinala. A to je distribucija i način prodaje ulaznica.

Velika većina dospjela je u ruke domaćih navijača te je među cca 15 tisuća ljudi koji su prisustvovali polufinalnom danu, viš od 14 tisuća bilo domaćih navijača; manje od tisuću bilo je Hrvata, još puno manje Nijemaca(?!), i tek nekoliko desetaka Islanđana. Zato je dvorana velikim dijelom bila prazna kad su igrali Hrvatska i Njemačka. A to je nešto što nikako nije dobro za rukomet. S tim je vezana jedna druga stvar; kako je rukomet zapravo "zimski sport", a Euro je na trenutačno ledenom sjeveru Europe, nema nikakvog, doslovno nikakvog "muvinga" na ulicama.

ANTE CIZMIC Cropix

Ljudi dolaze do dvorane, provedu u njoj nekoliko sati, pojedu i popiju nešto, navijaju i odu kućama, a oni rijetki, kao što su Hrvati, Nijemci i Islanđani u ovom slučaju, odlaze u hotele. Kako je Herning mali grad s malim smještajnim kapacitetima, mnogi su, baš kao i potpisnik ovih redova, smješteni u 100-tinjak km udaljenom Aarhusu. A to razbija dojam u potpunosti. "Polarno" vrijeme, hladni domaći navijači koji sjede kao u kazalištu i jednolično kao po komandi navijaju, pomanjkanje raznolikosti, to je ono što bode oči ne odgovara nama koji imamo naš mediteransko-balkanski temperament.

Kad bismo, pola u šali, pola u zbilji iznijeli mišljenje - rukometni bi se turniri trebali uvijek održavati negdje na jugu. Sva ona prvenstva održana u Hrvatskoj, koja je uvijek, bez pretjerivanja, bila najbolji organizator, imala su "dušu". Kao i ona u Španjolskoj, Francuskoj, Portugalu, Kataru...Kod Skandinavaca je sve uvijek u pravilu suviše "sterilno"...