Posljednji poraz razotkrio koliko je rekonstrukcija Zagreba hitna, dvojica važnih igrača sigurno odlaze

Ništa, Wisla je bila ozbiljna i Zagreb se porazom oprostio od domaćih nastupa u Ligi prvaka ove sezone. U tim okolnostima nije bilo realno drugačije očekivati. Želja je jedno, mogućnosti su drugo. Europski gledano, Zagreb mora na totalni remont. Možda je to dosta za domaću ligu, vidjet ćemo, ali za Europu sigurno nije. Mnogi igrači koji su mislili da mogu ipak su se uvjerili da to nije posao za njih. Tu treba biti mudar, procijeniti, selekcionirati, ono osnovno – pomladiti momčad i što više je učiniti domaćom, koliko je to realno u sadašnjim mogućnostima. Samo takav Zagreb može imati motiv, izbori li Ligu prvaka i iduće godine.

Skupljaju se pojačanja, ali ta pojačanja sama po sebi ne znače ništa, ne dokažu li drugačije nego ova momčad ove sezone. Teren je jedino mjerilo tko može, a tko ne. On se događa sada, ni u prošlosti ni u budućnosti, i tu nema izuzetaka. Sutra će otići Gojun i Klarica, na sve što se dogodilo ove sezone to je još malo više, ali Zagreb tu mora biti čiste glave, svjestan da ga samo veliki rad može spasiti od sadašnjeg stanja. Tu nema izuzetaka, tu je pravilo: tko može – može, tko ne može – neće biti tu. Pravilo je brutalno, ali sport na ovoj razini je još brutalniji i ne priznaje ništa osim onoga što se pokaže na terenu.

Zagreb je prije nekoliko godina bio na nuli, ali tada su u timu rasli Srna, Mandić, Klarica, došao je Kos; to je razlika u odnosu na danas kada se za malo što možeš uloviti. Teško je stvarati, a moraš trajati, a novčanik ti je skučen. U tim nesrazmjerima dogodile su se današnje realnosti iz kojih treba izaći, a nije jednostavno, kako mnogi misle, jer postoji i ona riječ – odgovornost.

Doći će Kastelic, Ćeško, Raužan, Barbašinski, Nikolić, Abdou; bit će još pojačanja, ali priča ne smije početi od onog ‘imamo puno novih igrača, treba nam vremena‘. Istina je to, ali vrijeme ne određuju oni nego natjecanje u kojem igraju. Ta priča o vremenu ne zanima one koji dolaze gledati rukomet i prate sve što se oko njega događa. Tu moraju biti spremni na brutalno odricanje, bez imalo grintanja, na maksimalno profesionalno ponašanje, bez ijednog izuzetka, jer bez tog preduvjeta neće se maknuti s nule. Izjave ‘dotaknuli smo dno‘ ili ‘ovo je bila sramota‘ ili ‘ovo nema smisla‘ stoje, ali su u prvom redu posipanje pepelom i same po sebi neće promijeniti ništa. Nitko nije rekao: ‘Mi ovo ne možemo i točka.‘ To bi značilo da misle da mogu, ali to ne pokazuju. A istina je, kao i obično, negdje na pola. Pokazuje se isključivo na treningu, ponašanjem izvan terena i na utakmicama.

Liga prvaka diže kriterije iz godine u godinu, nije ih jednostavno pratiti, ali ako se želi biti dio toga, onda se to jednostavno mora. Svjestan toga, Zagreb je podigao proračun; s njim će možda moći nekoga i zadržati, kao što su zadržali ove sezone Glavaša; s njim možda neće morati ostati odjednom bez Mandića, Srne i Dibirova; možda neće imati peh kao što su imali s Kosom; možda će dovesti nekog igrača koji će se pokazati pravim, ali sve je to možda. Ono što je sigurno, u mnogo navrata ove sezone nisu se pokazali kao prava momčad, a momčad je ta koja gubi i pobjeđuje. Osim u Szegedu i Parizu, od momčadi nismo vidjeli ni ‘m‘.

Život ide dalje i to je prošlo, točnije, proći će nakon gostovanja u Danskoj idući tjedan. Ostat će zapisano kao druga najlošija sezona, nakon one u kojoj prije nekoliko godina nije osvojen niti bod. Stvaranje je mukotrpan posao, a razbiti to sve traži jako malo vremena. Bez obzira na to, osuđeni su na stvaranje. Bilo i bit će, ne uleti li neka jako velika lova koja nešto može drastično promijeniti preko noći. Ova koju imaju dobra je, ali u europskim omjerima nimalo spektakularna. I tu moramo biti na čisto. Zato je poraz drugačija stvar kada daš sve što možeš ili kada ti je svejedno i misliš: samo neka sve to prođe. 2.100 ljudi došlo je u Arenu protiv Wisle. Puno, za ono što su zaslužili. I to isto nešto govori. Samo treba stvari posložiti na svoje mjesto.