Francuzi s prvim stranim izbornikom u povijesti po povratak dominacije: ‘Želimo osvojiti sve‘

Nešto je čudno, nešto ne štima u Francuskoj. Smijenili su Didiera Dinarta, sada su smijenili Gillea i prvi put su na čelo selekcije doveli stranca. On je top izbor, tu dvojbe nema, ali ipak je neobičnost kada je riječ o Francuskoj, koja je godinama rasla s Danielom Costantinijem, nakon njega eksplodirala s Claudeom Onestom, imala dva zlatna rukometaša najsjajnije generacije na svom čelu i sada prvi put odlučila da je vodi stranac. I nije to jedini takav primjer; recimo, PSG, prvak Francuske, klub je koji vodi Danac Madsen, a prije njega Španjolac Raul Gonzales.

Što se događa u Francuskoj, koja je bila pojam rukometne struke? Je li ubrzala sa zlatnicima na izborničkim pozicijama, jer se radi o trenerima bez velikog iskustva? Što je s trenerima kao što su Canayer, Anti, Mathe, Coyean… Istina, oni su bili zlatni, Dinart svjetski prvak, Gille europski prvak i olimpijski pobjednik, ali izgleda da ipak nisu ulovili niti momčadi koje su vodili, kao što su bile one pobjedničke iz najzlatnijih vremena. Uglavnom, promjena na čelu Francuske znači da tu puno toga nije štimalo u odnosima, a kulminacija je bila na proteklom Euru, kada Francuska nije izborila plasman među prvih šest selekcija, kada nije uspjela dobiti niti jednu ključnu utakmicu. Istina je da su bili bez Remilija, braće Karabatić, N‘Guessana, ali opet ne mogu reći da nije bilo kvalitete da bude bolje. Zašto ta kvaliteta na terenu taj pomak nije donijela? E, na to pitanje će odgovoriti budućnost s Talantom Dušebajevom.

Ako je išta izvjesno, onda je to činjenica da je Talant veliki autoritet i da iskakanja u ponašanju niti zvjezdomaniju ne tolerira. Dosad je vodio Mađarsku i Poljsku, ali to se ne može usporediti s kvalitetom koju ima Francuska i on je sigurno trener za vrhunske domete kojem jedna takva momčad predstavlja pravi izazov. Nije više mladi trener, ima 57 godina, ima ogromno iskustvo i kao igrač i kao trener, a u mnogo slučajeva veliki igrač nije veliki trener sam po sebi. Talantov slučaj je rijedak izuzetak.

Veliki šef - Talant Dušebajev

JAVIER SORIANO Afp

Kao igrač je osvojio Ligu prvaka s CSKA-om iz Moskve, potom s Tekom iz Santandera, kao trener triput je bio prvak s Ciudad Realom i jednom s Kielceom, u kojem je trener i danas. To su veliki dosezi. To je ruska škola Vladimira Maksimova koja ne trpi nedisciplinu, koja ne tolerira nedodirljivost. A opet, jedna ekstra individualna kvaliteta koja je obilježila svjetski rukomet s dvama naslovima najboljeg igrača u povijesti, što je privilegija samo najvećih kao što su Balić, Hansen, Karabatić, Landin, Gidsel. Član je Rukometne kuće slavnih, s 291 nastupom za reprezentacije (133 za Rusiju i 158 za Španjolsku).

Evo nekih njegovih razmišljanja koja sama po sebi govore da se radi o posebnom čovjeku i rukometašu.

- Zašto sam se počeo baviti rukometom? Zato što je bilo hladno u Kirgistanu, želio sam neki dvoranski sport.

- Nikada nisam imao pravog uzora, ali još uvijek se sjećam jugoslavenskog igrača Hrvoja Horvata. Još uvijek imam snimke njegovih utakmica kod kuće i, naravno, kasnije sam imao priliku upoznati ga. Bio je svojevrsna odskočna daska za moj rukometni život, želio sam igrati kao on.

- Imao sam zadovoljstvo igrati i trenirati s nekim od najboljih rukometaša svijeta ovog doba i osjećao sam se kao malo dijete, igrajući s muškarcima. Ali uspio sam. I upoznao sam najvažniju stvar našeg sporta: individualni talent ne znači ništa, jer je rukomet timski sport. Nisi ništa bez svog tima.

- Kao trener u međunarodnom sportu nikada ne možete imati dugoročne planove, jer je sve povezano s uspjehom. Ali definitivno mogu zamisliti da ostanem u Kielceu do svoje 65. godine, kada planiram otići u mirovinu. To je samo još osam godina. A iskreno, još uvijek vidim mnogo ciljeva pred sobom, jer ne želim živjeti u prošlosti: ne pričati o tome što se dogodilo prije 10, 20 godina, već o tome što se može dogoditi u sljedeće tri ili pet godina. Važno iskustvo za mene bilo je biti izbornik reprezentacije u Poljskoj i Mađarskoj. Oduvijek sam sanjao da budem trener reprezentacije i da vidim kako je to kada nemaš igrače oko sebe svaki dan.

- Nikada se ne bih usudio birati najboljeg igrača svih vremena. Pitajte tu djecu danas, nitko ne zna Birtalana, Wunderlicha, Lavrova, Vujovića, Yoona ili Wislandera, možda čak ni Jichu ili Balića. Ali, poput Karabatića, svi su oni ostavili svoj pečat na jednoj eri. U košarci se Michael Jordan ne može uspoređivati s Kobeom Bryantom ili LeBronom Jamesom. Je li Pele bio bolji od Maradone ili Messija?

I na kraju o Francuskoj:

- Zaista mi je čast trenirati francusku momčad. To je nešto što sam čak želio više od svega, jer Francuska ima izvanrednu generaciju igrača. Moj cilj s ovim igračima je vrlo jednostavan: osvojiti sve, ponovno dominirati. Vrlo sam ponosan što je moj profil privukao pažnju francuskog saveza i vrlo, vrlo ponosan što sam odabran za ovaj projekt.