Iako je Hrvatska na ovogodišnje Europsko prvenstvo došla sa statusom aktualnog viceprvaka svijeta, malobrojni su oni koji su našim rukometašima davali velike šanse da će ponovno napraviti značajan rezultat. Podcjenjivali su nas "bookmakeri", analitičari i mnogi drugi akteri, no unatoč tome, borbene trupe Dagura Sigurðssona trijumfalno su promarširale među četiri najbolje reprezentacije Starog kontinenta.

Hrvatska nacionalna vrsta, dakle, drugu godinu zaredom igra polufinale nekog velikog natjecanja, a to se posljednji put dogodilo u mandatu Željka Babića, kada smo, najprije, 2016. na Europskom prvenstvu u Poljskoj osvojili broncu (uz peto mjesto na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru u ljeto iste godine), a onda 2017. na svjetskoj smotri u Francuskoj zauzeli četvrto mjesto.

Povratak među elitu

Što se, pak, tiče vezanja (najmanje) dvaju polufinala na dvama uzastopnim velikim natjecanjima, potrebno je vrpcu prevrtjeti još dalje u prošlost, budući da posljednji takav pothvat potpisuje Slavko Goluža, koji je najprije 2012. na EP u Srbiji s Hrvatskom stigao do bronce, da bi u ljeto iste godine broncu osvojio i na Olimpijskim igrama u Londonu, odnosno godinu kasnije na rukometnom Mundijalu u Španjolskoj, dok je 2014. na Euru u Danskoj završio kao četvrti.

Uslijedile su, nakon Golužinih i Babićevih mandata, godine suše i lutanja, uz iznimku osvajanja srebra pod Linom Červarom na Euru 2020. u Švedskoj, odnosno Austriji i Norveškoj.

Nakon tog bljeska, kretali smo se, vođeni Hrvojem Horvatom, odnosno Goranom Perkovcem, u završnim redoslijedima velikih turnira između osme i 15. pozicije, sve dok se u priču nije umiješao Sigurdsson i, nakon neuspješne olimpijske akcije u Parizu (deveto mjesto), konsolidirao našu reprezentaciju te joj nanovo udahnuo pobjednički mentalitet, a onda je i vratio među rukometnu elitu.

Ono što se u tom i takvom razvoju događaja nameće kao ključno pitanje jest što to 52-godišnjeg Islanđanina razlikuje u odnosu na njegove prethodnike i kako to da je baš on, kao "deus ex machina" iz grčkih tragedija, na koncu uspio režirati novu renesansu hrvatskog rukometa? U potrazi za odgovorom zatražili smo stručno mišljenje Nenada Šoštarića.

Upečatljivi potezi s klupe

- Ne mogu reći što točno radi drugačije s obzirom na to da nisam bio prisutan na njegovim treninzima, međutim, Hrvatska u posljednje dvije godine ponovno ima naglašen onaj naboj, da igrači jure i žele čak i ozlijeđeni igrati za reprezentaciju. Svi su dečki toliko unutra, toliko borbeni i srčani, čak i oni koji koji ne igraju, ali s klupe ili iz gledališta proživljavaju svaki trenutak utakmice. To nema svaka reprezentacija, a po meni je to najbitnije - rekao je aktualni trener Zagreba pa dodao:

- Kad ste izbornik i imate pripreme koje traju desetak dana, vi nemate puno prostora za napraviti nešto posebno po pitanju tehničko-taktičkih zamisli, ali je zato jako bitno stvoriti dobro okuženje. Jako je bitno da se svi osjećaju dobro, odnosno da osjećaju da su sastavni dio momčadi i da imaju svoju važnost. Sigurðsson je upravo kroz rotacije svakome od svojih igrača dao na važnosti.

Neki su tvrdili da je lanjsko srebro primarno bilo rezultat spleta sretnih okolnosti, no naš sugovornik odbacuje takve teze.

- Ako je i bilo nekakvih sumnjičavaca koji su razmišljali da nam je prošle godine bilo lakše jer smo igrali doma i pred svojim navijačima, rezultat s ovog Europskog prvenstva ih demantira, osobito jer igramo s još slabijom momčadi budući da se Marin Šipić ozlijedio, da su se u međuvremenu Domagoj Duvnjak i Igor Karačić oprostili od reprezentacije, a da na koncu više nismo mogli računati ni na ozlijeđenog Zvonimira Srnu. S obzirom na sve navedeno, ovo je veliki rezultat, kao što je neupitno veliki i utjecaj Dagura u svemu ovome što se događa. Potezi koje je povlačio i na SP, kao i sada na ovom EP, pokazuju da je majstor svog zanata.

Zamolili smo Šoštarića i da nam izdvoji neke konkretne Sigurðssonove poteze koji su ga se posebno dojmili.

- Lani mi je njegov najupečatljivi njegov potez bio taj što je praktički povrijeđenog Duvnjaka stavio na klupu, dok je na tribinama ostavio neke zdrave igrače. Zahvaljujući visokom stupnju socijalne i emocionalne inteligencije, shvatio je da mu je Duvnjak na klupi iznimno bitan kao lider momčadi. Duvnjak je tada, ako se sjećate, igrao samo u napadima s čovjekom više i to je bilo vrlo organizirano, te smo na taj način zabijali puno golova. To je, primjerice, radio i Mikkel Hansen u svojoj posljednjoj godini igranja za Dansku - istaknuo je bivši izbornik hrvatske ženske rukometne reprezentacije pa nastavio:

- Na ovom EP je također pokazao da razumije materiju i da se priprema specifično za svakog suparnika. Imate, recimo, situaciju gdje on na utakmicu protiv Islanda počinje s Mateom Marašom, koji je dotad bio u gledalištu, da bi na koncu Maraš u tom susretu bio jedan od naših ključnih igrača. Isto tako Dino Slavić, koji je protiv Islanđana upao umjesto Mateja Mandića, obrani izuzetno važan sedmerac i odradi svoj dio posla. Zlatko Raužan je, nadalje, na početku priprema bio naš nominalno treći pivot, čak i četvrti ako računamo i Šipića, da bi se kroz turnir Raužan isprofilirao u našu prvu, ili jednu od prvih, napadačkih opcija. Dagur se nije libio gurnuti ga "u vatru", unatoč manjku međunarodnog iskustva. To pokazuje njegov osjećaj, odnosno "touch" u cijeloj ovoj priči koji je strašno bitan.