Zna se tko je najveći gubitnik ovakvog dočeka

Nedjelja, 17 sati.

Kompletna, ali kompletna Hrvatska zbog bronce rukometaša je u čvrstom zagrljaju koji, čini se, ništa na ovom svijetu ne može slomiti ili ugasiti. Deseci tisuća ljudi jedva čekaju doček svojih junaka.

Nedjelja, 21 sat.

Otkazuje se doček brončanih rukometaša u Zagrebu. Gradonačelnik Tomašević nije prihvatio njihov zahtjev da im pjeva Thompson. Zagrljaj koji se nekoliko sati ranije činio nesalomljivim puknuo je poput balona, u trenu se Hrvatska podijelila.

Ponedjeljak, 12 sati.

Vlada RH organizira doček na Trgu bana Jelačića, pjevat će Thompson. Mediji su prepuni teških naslova koji se mogu sažeti u jedan: "Ovo je udar na državu i Tomaševića." Neki objašnjavaju kako naši rukometaši i nisu neke zvijezde: "Koliko je rukomet zapravo popularan? Kao utrke zmajevih čamaca."

Nevjerojatna preobrazba u manje od 20 sati. Fantastično osvojena bronca u trenu je zaboravljena, a u krupni plan isplivala je ružna borba s tko zna kakvom političkom pozadinom.

Što su igrači skrivili?

Mario Šoštarić i Filip Glavaš

GORAN MEHKEK Cropix

Nema smisla braniti ili napadati rukometaše zbog zahtjeva koji su postavili Tomaševiću, jer svatko njihov čin tumači na svoj način. Sigurni smo samo u jedno – napravili su to u dobroj vjeri. Previše su mladi i nedorasli političkim igrama da bi ih drukčiji motivi vodili. Napokon, Thompsonovu pjesmu "Ako ne znaš što je bilo" pjevali su prije godinu dana nakon svake utakmice na Svjetskom prvenstvu u Zagrebu. Pjevala je s rukometašima i krcata dvorana, kao i stotine tisuća onih koji su sve to pratili na televiziji. Thompson je pjevao čak i na dočeku koji je u Zagrebu organizirao – Tomašević!

Možemo pričati i o tome jesu li i koliko bili svjesni mogućih posljedica svojeg čina. Trebali su pretpostaviti da Tomašević neće popustiti, a svejedno su inzistirali. Mogli su prihvatiti ponudu da im toliko voljenu pjesmu otpjeva skupina Hrvatske ruže, koja je i inače pjeva s Thompsonom. Mogli su možda i malo pragmatičnije, ali nisu. Kako god, mladi i apolitični sportaši realno nisu mogli biti svjesni svih mogućih posljedica zbog svojeg inzistiranja na Thompsonu. U konačnici, veliki postotak ljudi bio je stava da će svi eventualni repovi stati na otkazanom dočeku, što je podnošljiv gubitak. Takvog su stava, očito, bili i sami rukometaši.

Nemilosrdna politika

Nažalost, političari u Hrvatskoj ne biraju ni sredstva ni žrtve kad su njihovi interesi u pitanju. Nema toga što ne bi napravili za poneki politički poen, koliko god jeftin bio. Igrače, koji su bili toliko sjajni i voljeni od svih, bez pardona su bacili u kaljužu kako bi, tako blatni, nekome donijeli nekakve poene. Rukometaši su uvučeni u utakmicu koju nikada nijedan sportaš ne bi smio igrati. Takva je politika, nemilosrdna prema svima koji joj se nađu na putu, pa makar to bili i sjajni rukometaši čija je bronca oko vrata još uvijek znojna.

Nadajmo se da će rukometaši, a onda i svi hrvatski sportaši, dobro upamtiti ovo što se dogodilo. Bronca kao da nije ni osvojena, kao da nismo ni bili na Europskom prvenstvu. Nisu tema golovi Martinovića, Lučina ili Glavaša, obrane Kuzmanovića ili Mandića, ni trenerski potezi Sigurdssona. Samo svađe, politička nadmudrivanja, traženje krivaca, pravni stavovi, ankete za jedne ili za druge...

Podjele udaljuju djecu od sporta

Djecu ništa od toga neće odvesti do dvorane kako bi počela trenirati i sutra možda donositi nove medalje. Dapače, podjele ih samo mogu udaljiti od rukometa. Neka zbog toga ostanemo bez jednog djeteta na treningu – puno je. Dvorane su nam ionako prazne, kako će podjele i prozivanja dovesti nekoga na utakmicu?

GORAN MEHKEK Cropix

I zato je rukomet daleko najveći gubitnik utakmice u koju je upleten neposredno nakon što je osvojio broncu. Umjesto euforije dobio je pregršt tekstova koji veze sa sportom nemaju. Rukomet okuplja ljude, to je smisao sporta. Sport donosi radost, zdravlje, prkos i ponos, jačanje karaktera. Podjelama bilo kakve vrste nema mjesta u sportu. Rukometaši i svi drugi sportaši nikad to ne smiju smetnuti s uma niti dopustiti nekome da to mijenja.

Hrvatska je u nedjelju poslijepodne bila država kakvu želimo – sretna, ponosna, snažna i ujedinjena. I svi želimo da to bude kontinuirano, pravo lice naše domovine. U ponedjeljak ujutro bili smo podijeljeni i ogorčeni, spremni zatrovati sve, pa i one zbog kojih smo blistali dan ranije.

Takvo, krivo lice Hrvatske ne želimo, gledamo ga prečesto, često i bez ikakve nade. Sportaši su ti koji s vremena na vrijeme, svojim čudesnim izvedbama i pobjedama, uspijevaju takvo lice izbrisati. I tako već godinama.

Ne smijemo dopustiti da i to ugrozimo. Ako zbog politike izgubimo sport, izgubit ćemo i posljednje mjesto na kojem još znamo biti zajedno. I to stojeći kao pobjednici...