Hrvatska je rukometna reprezentacija u proteklih 375 dana tri puta odmjerila snage s Islandom na velikim natjecanjima – i sva tri puta izašla kao pobjednik. Tko će kome nego svoj svome, kaže stara narodna poslovica, a oživotvorio ju je Dagur Sigurðsson najprije na lanjskom Svjetskom prvenstvu kada smo protiv njegovih sunarodnjaka odigrali (uz velebnu pobjedu nad Francuskom u polufinalu) vjerojatno i najbolju partiju na turniru, a potom smo Vikinzima presudili i u drugom krugu ovogodišnjeg Europskog prvenstva, da bismo ih ponovno srušili i večeras te se posljedično okitili brončanom medaljom!
Iako je momčad Snorrija Steinna Guðjónssona u svaku od navedenih utakmica protiv Hrvatske ulazila s reputacijom opasne i potentne reprezentacije, jedne od najboljih na kontinentu, kao što je bila i osokoljena prethodnim rezultatima (u ovom slučaju činjenicom da je moćnu Dansku u prekjučerašnjem polufinalu držala u egalu sve do sredine drugog poluvremena), u izravnim okršajima s nama na koncu je svaki put izgledala kao prosječna momčad.
A to nije slučajno... Sigurðsson, naime, do srži poznaje islandski rukomet, njihovu reprezentaciju, igrače i izbornika te je i večeras u Jyske Bank Boxen Areni nanovo obranio doktorsku disertaciju na tu temu i nokautirao Islanđane. Otići ćemo i korak dalje pa ustvrditi da je dojam takav da bi ishod i u narednih deset utakmica bio isti, odnosno da ovaj Island jednostavno ne može pobijediti ovu, Sigurðssonovu, Hrvatsku.
Odlično je Hrvatska ušla u susret i u uvodne dvije trećine prvog poluvremena djelovala kao vidljivo nadmoćnija momčad na terenu. Obrana je, u svim varijantama, bila vrlo čvrsta, kompaktna i pokretljiva te razbijala većinu napadačkih težnji Islanđana, a njihova vanjska linija, na čelu s Gíslijem Þorgeirom Kristjánssonom, Janusom Daðijem Smárasonom i Ómarom Ingijem Magnússonom, djelovala je nemoćno u sudarima s našim defenzivnim bedemom.
Kada bi Guðjónssonovi puleni nekako i pronašli pukotinu u hrvatskom obrambenom zidu, nerijetko bi se ispriječio i Matej Mandić, a koliko su se Islanđani generalno mučili s pronalascima koridora koji vode do našeg gola svjedoči i činjenica da su tijekom više od 20 uvodnih minuta postigli samo pet pogodaka iz igre, a na aparatima su ih u tom razdoblju održavali Magnússonovi pogoci iz sedmeraca.
Naša je ofenzivna konjica, s druge strane, radila vrhunski posao i kontinuirano isporučivala, a u apsolutnog vođu hrvatske navale prometnuo se Tin Lučin (utakmicu završio s devet golova i devet asistencija) koji je zabijao kako god je stigao: iz prolaza, skok-šuta, a povremeno i projektilima s poda, odnosno iz šasea (koji su dosezali gotovo 120 km/h), te bio najzaslužniji što smo u jednom trenutku prvog poluvremena imali i prednost od šest golova razlike (12:6).
U posljednjih desetak minuta prvog dijela hrvatske su trupe ipak ponešto pale u ritmu, na račun čega su Kristjánsson, Magnússon i društvo prepolovili našu prednost, no ipak im nismo dozvolili potpuni priključak, pri čemu posebno treba izdvojiti Lučinovu golčinu (s 12 metara, pod pritiskom pasivne igre) u 25. minuti, odnosno pogodak Davida Mandića za 17:14, s koliko se i otišlo na odmor.
Nagazili smo papučicu gasa i u nastavku utakmice te ponovno igrali kvalitetno u obrani, a kroz napade, u kojima su, pored Lučina, sve više doprinosili i Veron Načinović odnosno Ivan Martinović, stigli do pet golova prednosti (21:16), koje smo potom i održavali najvećim dijelom drugog poluvremena – ali ne i do samog kraja.
Zapuhali su nam Islanđani, naime, za vratom u samoj završnici utakmice, a potpunu dramu, odnosno triler, u Jyske Bank Boxen areni spriječila su naša krila, Mario Šoštarić, Marin Jelinić i Filip Glavaš, koji je zabio i ključni gol u posljednjem hrvatskom napadu te tako “ohladio” Islanđane koji su mogli tek uglancati rezultat na konačnih 34:33 za našu nacionalnu vrstu.
Iako su utakmice za treće mjesto, poslovično, psihofizički vrlo teške za igrati zbog prethodne potrošnje, kako tjelesne, tako i emotivne, Sigurðssonove trupe ponovno su dokazale da ih krase ogromna borbenost, srčanost i karakter te stigle do druge medalje za hrvatski rukomet na drugom uzastopnom velikom natjecanju. Malo tko je vjerovao u ove dečke, pa čak i u domaćim redovima, uoči i tijekom same kontinentalne smotre, no oni su ponovno pokazali svima da su istinski ratnici, ujedno i najopasniji kad ih se unaprijed otpiše.
– Ovdje nitko nije normalan – započeo je pjesmu Vedran Ćorluka one 2018. kada su Vatreni iz Rusije stigli sa srebrom, dok je sedam godina kasnije Sigurðsson, također s pozornice na Trgu bana Jelačića, okupljenim navijačima poručio:
– You are totally crazy people.
Slične bismo poruke i pjesme i sutra mogli čuti s glavnog gradskog trga, budući da je sve ovo što su naši rukometaši režirali posljednjih tjedana doista ludo – u najpozitivnijem mogućem smislu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....