Kad je sudac dosudio kraj, a na terenu je završilo neko naguravanje igrača, on je otišao iza klupe i zaplakao. Skupilo se sve, od ogromne želje za uspjehom prvi put na velikom natjecanju u ulozi kapetana, preko pripremnih poraza koji su uvukli skepsu u njegovu družinu, pa ozljede s kojom igra cijelo vrijeme, do izljeva emocija zbog ulaska u polufinale. Ne, u toj minuti kad je shvatio da Hrvatska ulazi u borbu za medalje, Hrvatska koju on predvodi s kapetanskom vrpcom, Ivan Martinović nije mogao zaustaviti suze. Možda nije ni htio.
- To smo mi: borba i karakter. To smo mi - govorio je u mikrofon RTL-a, još se držeći za lice.
Dan ranije Marko Mamić je, dajući izjavu za televizije, dobacio:
- Evo našeg kapetana. Bez noge.
Igor Vori pokušao je objasniti taj fenomen:
- To nema nijedna reprezentacija, pogotovo skandinavske, čiji igrači, kad su malo ozlijeđeni, odu se odmoriti, a naši idu glavom kroz zid! Sad je i Dagur to naučio.
Bivši as dodao je još pokoju o karakteru momčadi:
- Nikad mi ne pobijedimo s 20 razlike, uvijek je to čupanje živaca, ali i na taj se način izgradila homogena grupa.
Ili kult reprezentacije. Možemo to i tako nazvati. Za razliku od sportova u kojima se igrači natječu tko će smisliti zabavniji izgovor zašto ne želi igrati za reprezentaciju - pa, logično, nemaju ni rezultate koji jačaju taj kult - rukometaši doista djeluju kao obitelj. I kad Zvonimir Srna pušta domoljubne pjesme u hotelu i autobusu, i kad ih onako zdušno pjevaju s navijačima, zagrljeni na centru dvorane nakon pobjede. Kako lani u Zagrebu, tako i sada u Malmöu, a vjerujemo da će i u Herningu.
- Karakterno smo jedna od najjačih momčadi na turniru - rekao je nakon trijumfa nad Slovencima Mamić.
A onda se na to doda još prstohvat začina koji u našima probudi dodatni inat i eto recepta za uspjeh! Poput, recimo, poruka koje je (rukometnom) svijetu servirao danski, nekad rukometaš, danas (wannabe) influencer, Rasmus Baysen (33), koji je uoči Eura prognozirao da će Hrvatska biti najveće razočarenje, pa je tu tezu bez srama ponovio tijekom prvoga kruga, a tu su poruku, taj tvit, naši zalijepili u hotelsku dvoranu na zid. Kao motivaciju. Jer kud ćeš veći motiv nego kad te netko podcjenjuje. Naučio je i Dagur Sigurdsson da tako funkcioniraju Hrvati. Sjetite se, uostalom, nogometaša protiv Engleza u polufinalu Svjetskog prvenstva 2018. u Rusiji.
Ili, recimo, inata koji je izazvao tretman naših rukometaša u Švedskoj. Crv i plastika u hrani, spavanje u autobusu, promjena hotela u zadnji čas...
- Hrana nije baš neka, pa mi obitelj donosi neka jela - stidljivo je priznao Dominik Kuzmanović u jednom trenutku, a nakon pobjede nad Mađarima David Mandić istresao je sve što mu je na duši. I njemu i cijeloj ekipi:
- Raspored? Ovo je sramota! Jučer smo igrali, danas smo igrali, sutra na put od četiri i pol sata, to je ludost. Ne razumijem kako se može tako igrati veliko natjecanje! Zato ima ozljeda, igrači plaćaju cijenu toga. Pa onda ručak na dan utakmice lasagne!? Kako mi, sportaši, to možemo jesti?! Trebaju pogledati natjecanja u Hrvatskoj da možda nauče na tome.
A trebaju pogledati i hrvatske kapetane, od njih bi također mnogi mogli naučiti ponešto. O srčanosti, odanosti, požrtvovnosti, domoljublju...
- Rekao mi je da želi igrati, ne mogu ga zaustaviti - otkrio je Sigurdsson još dok su navijači strepili da bi Martinovića ozljeda mogla izbaciti s Eura. A Ivan je tada naglasio:
- Da, htio sam igrati. Naučio sam to od Duleta, pa i Kare i Peše (Duvnjak, Karačić i Pešić, nap. a.). Ako osjetimo bol, idemo još jače!
Da, baš kao što je Duvnjak igrao za Hrvatsku s rupturom mišića. I samo je jedan u nizu.
Ivan Martinović vođa je, definitivno, ove generacije. Zato je i dobio kapetansku vrpcu. I opet zaplakao kad su ga Sigurdsson, ali i suigrači, prepoznali, kada je shvatio da postaje nasljednik velikog Domagoja Duvnjaka, uz kojeg je imao čast stasati i učiti. Ponešto i o rukometu, ali puno više o odnosu prema hrvatskom dresu.
Generacija olimpijskih prvaka iz 1996. godine, koja je osvajala i druge velike medalje, imala je istinske velikane u svlačionici. I dobar dio njih imao je karakter vođe, od Patrika Ćavara, Irfana Smajlagića, Istoka Puca, Zlatka Saračevića, Božidara Jovića, Slavka Goluže, Valtera Matoševića... Velimir Kljaić posložio ih je i svojim posebnim metodama (inicirao je tučnjavu u pripremnoj utakmici da ih razdrma i dodatno homogenizira) doveo do trona.
Onu zlatnu iz 2003. predvodio je genijalni Ivano Balić, koji je uza se imao Petra Metličića, Blaženka Lackovića, Renata Sulića, Vladu Šolu, Mirzu Džombu... Na klupi su imali osebujnog maga Linu Červara.
Duvnjakov naraštaj ostao je, nažalost, bez zlata, ali ostat će zapisan u povijesti. U njemu, u tom naraštaju, stasao je, rastao i učio Martinović. Da bi ovakav, načet, ozlijeđen i suznih očiju, s 28 godina vodio Hrvatsku do polufinala Eura.
- To smo mi: borba i karakter. To smo mi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....