Martinović se slomio pred kamerama, Klarica: ‘Izgubio sam 10 godina života, bilo je svega...‘

Ispred svlačionica vidjeli smo tijekom Europskog prvenstva svašta od naših rukometaša. I zagrljaja, suza, poljubaca, emotivnih izljevâ, ljutnje..., a najupečatljivija je ostala scena kako sjajna RTL-ova reporterka Ines Goda Forjan tješi uplakanog Ivana Martinovića nakon ulaska u polufinale.

A tek nakon okršaja za broncu naši su igrači otpustili kočnice! Plesali su, pjevali, skandirali... I opet plakali. Davidu Mandiću drhtao je glas dok je govorio s četiri šava na licu. Što mu je bila jedna u nizu ozljeda na Euru...

- Mi smo je**ni ratnici! Ovo je moja druga obitelj, za ovu ekipu bih dao sve, kao i oni za mene. Tako da skidam kapu do poda ekipi i stručnom stožeru. Nakon svakakvih prepreka koje smo prešli, da se skupimo i u utakmici za treće mjesto donesemo Hrvatskoj broncu. Stvarno, kapa do poda svima. Nije lako nakon puno ozljeda. Nije lako, vraćao sam se, molio sam se Bogu, to je moja obitelj za mene i eto, vratili smo se i osvojili smo broncu. Idemo kući sretni i veseli i stvarno, ovo je nevjerojatan uspjeh za hrvatski rukomet. Osvojili smo medalju u dvije godine zaredom. Ovo je stvarno čudo. Jako puno mi ovo znači, ovo je nešto neopisivo, stvarno nemam riječi za utakmicu. I moram pohvaliti još našeg šefa, nevjerojatan čovjek i stvarno nisam vidio boljeg čovjeka i trenera. Ovo je Hrvatska, ratnička Hrvatska - rekao je emotivni Mandić.

Luka Lovre Klarica govorio je:

- Izgubio sam deset godina života. Ali ljepše je pobijediti u zadnjoj minuti. Uletjeli smo u teren, skakali, plakali, a dečki su igrali pod virozom, povraćanje, temperatura, bilo je svega i nenormalan umor, ali adrenalin i želja su nas držali i apsolutno smo zaslužili ovo. Šteta što nismo u finalu, ali bronca zlatnog sjaja, kako ljudi kažu. Kako je lijepo svake godine doći doma pa te dočeka 100.000 ljudi, šou na Trgu. Ne znamo kakav je u Hrvatskoj naboj, mi smo ovdje, želimo to osjetiti. Svi su nas podcjenjivali od prvog dana, danski su navijači bili 100 posto protiv nas, možda nam je to dalo dodatnu snagu i inat. Dečki igraju ozlijeđeni, neki se jedva kreću, ali bili smo momčad na cijelom turniru.

Ivan Martinović opet je pustio suzu:

- Odrastao sam u Austriji i da ću jednog dana biti ovdje, osvojiti medalju kao kapetan Hrvatske... To je top, top... - slomio se i prekrio uplakano lice.

Tin Lučin u okršaju za treće mjesto imao je devet golova i devet asistencija:

- Minute su išle kao sati, nikako da utakmica završi, mi ne možemo lagano, mora drama biti uvijek.

A Matej Mandić grlio ga je i govorio:

- Svi smo heroji, borili smo se, karakter, borbenost i ludost, to nas je dovelo do medalje!