Bez obnavljanja igračkog kadra teško je opstati u vrhu europskog i svjetskog rukometa. Ozljede su sve više te koje određuju sastave, pa u konačnici i rezultat. Pokazalo se da je 20 igrača prijavljenih u svakom trenutku dobra stvar i da bi ta brojka mogla čak biti i veća, makar velika većina izbornika nije za preveliku širinu u formiranju momčadi.
Jedna od najvažnijih stvari koja nam se dogodila prije ovog Eura bila je utakmica protiv Makedonije u kojoj su priliku dobili igrači koji kucaju na vrata reprezentacije. Tu se uvijek može dobiti dobra slika stanja, ali i tu treba biti realan. Igrati na visokoj razini kakvo je Europsko prvenstvo nije jednostavno, ako to ne činiš kroz cijelu sezonu. Imali smo sjajan primjer na ovom Euru što to znači, bez da idemo u inozemstvo. Sjajni su bili Tin Lučin iz Nexea, Zlatko Raužan iz Sesveta, Luka Klarica i Filip Glavaš iz Zagreba. To su igrači domaće lige, često kritizirane, ali igrači koji su već u jakom ritmu koji, uz domaće, nosi i europske obveze u kojima se oni odlično snalaze, a njihov potencijal dolazi do izražaja i u konačnici im se lakše prilagoditi zahtjevima koje nosi Euro.
Dva igrača, da su bila zdrava, vjerojatno bi već na Euru bila dio sastava koji je nastupio. Marin Šipić u prvom redu i iza njega Leon Ljevar, koji se pokazao vrlo zanimljivim u prijateljskim dvobojima protiv Švicarske, svojim načinom igre u dva pravca i snagom s kojom se može nositi s protivnicima. No, to nije slučajno, jer Šipić je u Kriensu, Ljevar je u Slovanu, to su dvije momčadi koje, uz domaće, imaju i europske obveze.
Na ovom Euru imali smo 20 igrača koji su igrali. Ali imali smo i 15 njih koji su bili na širem popisu i koji kandidiraju za nastup u budućnosti. Na popisu tih 15 bili su već spomenuti Ljevar i Šipić.
Svi ostali su baš dio sredina koje igraju na visokoj razini, što je osnovni uvjet napretka. Recimo, Halil Jaganjac igra u RN Löwenu i sigurno je igrač koji obrambeno može pomoći, možda ne napadački kao nekad nakon drame koju je prošao s ramenom. U Njemačkoj igraju Nikola Grahovac, Ante Ivanković i Filip Vistorop, dres švicarskog Schaffhausena nosi Patrik Martinović, Lovro Mihić je sjajan u dresu Wisle koja igra zapaženo u Ligi prvaka.
Domaće snage iz klubova koji igraju i Europu su Nexeova braća Moslavac, Ivan Barbić na lijevom krilu, dok iz Sesveta dolaze Maksimilijan Molc, Filip Perić i Matej Svržnjak. Nema slučajnih ulazaka, ali ima još puno mladih igrača koji nose mlade generacije i koji, pod uvjetom da napreduju, mogu postati dio toga. Matko Moslavac već jest, a u toj generaciji odličan je Josip Tomić iz Sesveta.
Od dojučerašnjih juniora Diano Ćeško je već unutra, Antonio Tokić to pokušava iz Trogira, Marko Bajan, Teo Popović, Nikola Ivanković iz Poreča, dva velika pivota Luka Malinarich iz Poreča i Franko Krstić iz Zameta, dok su, recimo, vratar Tin Herceg u Njemačkoj, Tin Baković iz Sesveta i Petar Krupić u Nexeu već na višoj razini.
Talentiranu kadetsku generaciju nose s dobrih pozicija Matko Moslavac u Nexeu i Josip Tomić u Sesvetama, Antonio Tokić pokušava se nametnuti iz Trogira, a Marko Maganić iz Osijeka, što će biti znatno teže.
Definitivno imamo jako zanimljivu širinu, imamo igrače poput Šipića, Ljevara, Mihića, Jaganjca koji mogu uskočiti odmah zatreba li, a tu bismo u adekvatnoj formi dodali i Sandra Meštrića, koji se vratio u Zagreb, ponovno brani Ligu prvaka, a vratar je koji je bio na Olimpijskim igrama. Naravno, sve ovisi o njemu. Imamo i one kojima treba vremena, jer stvari na visokoj razini ne idu preko noći. I zato im treba pronaći način da im se da prilika i da se potencijal, stvaran godinama, dovede na najvišu razinu. Ne može mladi igrač ući u momčad i odmah postati glavni, mnogi su, čak i najbolji, sazrijevali kroz velika natjecanja. Recimo, ’97. su se pojavili kod Puljeviča Džomba i Metličić, sjećate se sigurno Balića i Sulića na Euru ’02., ulaska Lackovića u Portugalu ’03., Kaleba kada smo shvatili da Ćavar više neće moći, Vorija kojem je Portugal bio savršena škola, Duvnjaka koji kreće u Njemačkoj ’07.… Ne ide ništa preko noći.
Naravno, sve to je jedan dio priče, drugi ide na adresu samih igrača i njihovih ambicija da napreduju, što se ponekad kosi sa zaradama, što nije jednostavno. I zato su okupljanja poput onih protiv Makedonije prije Nove godine dragocjena. Za takve stvari nužno je naći prostor. Idealna je šansa poput ove kada ne igramo kvalifikacije, ali bez obzira na to, to nam uvijek mora biti u planu.
I ne preskakati razine, već od svakoga tražiti da postane dio tima, a što to znači, vidjeli smo savršeno nedavno u Švedskoj i Danskoj. Tim je taj koji je napravio rezultat, tim je taj koji je svaki put izbacio svoje junake. Igrati u nacionalnom dresu nešto je sasvim drugačije nego igrati u bilo kojoj ulozi u klubu. I to je dio koji mnogi mogu prihvatiti, a nekima baš i nije lako. No, kriteriji su tu da se poštuju, jer bez kriterija nema rasta, nema velikog rezultata.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....