Šaramo, tražimo, snalazimo se. Uvijek je lijepo kada pobijediš, uvijek je lakše, kada pobijediš, biti pametniji. Nama je nakon Islanda drugi put ovdje u Malmöu pao kamen sa srca. Prvi put se to dogodilo nakon Nizozemske. Oba puta bili smo u situaciji spašavati živu glavu, oba puta smo uspjeli. I to, kako god da jest, nešto govori o nama.
Uoči utakmice s Islandom mijenjali smo tri igrača. To je jako puno za jednu utakmicu na jednom natjecanju. Osim toga, nije bilo jednostavno. Recimo, Mateo Maraš je dosad više bio vani nego unutra, Matej Mandić je bio solidan na golu s obzirom na minute koje je dobivao, a Josip Šimić je ispunio očekivanja. No, Dagur Sigurdsson odlučio je promijeniti stvari i, ako ćemo iskreno, dojam je da smo se pomaknuli naprijed, da smo dobili više od onoga što smo željeli.
Trebali smo vratara koji je iznad očekivanja, dobili smo ga u Dini Slaviću, trebali smo igrača koji će nam olakšati trčanje u dva pravca, dobili smo Maraša, trebali smo pivota koji će nam omogućiti to isto, dobili smo Verona Načinovića. Mi smo protiv Islanda sasvim sigurno izgledali drugačije, jednostavnije nego dosad. Trčali smo nazad pristojno, Maraš je čekao na halfu bez izlaska, Srna i Načinović na sredini, Mandić na drugom halfu. Onda, kada smo se postavili, mogli smo čekati priliku za rošade, pa su polako dolazili Marko Mamić i Leon Šušnja, pa je Ivan Martinović, zahvaljujući odličnom Marašu, koji je bio junak susreta, krenuo kao srednji vanjski, što je dalo priliku Luki Cindriću za predah više. Nije nam se sve poklopilo, ali bilo nam je lakše.
Nevjerojatno je bilo to što smo iskontrolirali utakmicu svih 60 minuta, da nam Island ni u jednom trenutku nije poveo. To je velika stvar. Naravno, savršenost kao u današnjem rukometu općenito ne postoji, ali radili smo dobro ono što smo željeli i odlično se branili.
Nećemo se ustezati reći da to kako su sudili španjolski suci nije na razini prilično ozbiljne organizacije kao što je EHF. Možda, kada bismo bili grubi, to bismo mogli nazvati i sramotom za ovako veliko natjecanje, ali napraviti takvu razliku u kriteriju prema dvjema reprezentacijama govori samo da im namjere nisu bile časne. Može pričati tko god što hoće, ali to je tako. Ti Španjolci su nam sudili i protiv Gruzije i već tada smo rekli da to nema nikakvog smisla. Pa su ih delegirali ponovno. Kako to, kako to? Kome i što dokazuje EHF ovakvim potezima, stvarno ne znamo. Sretni smo samo što naši igrači, makar jasno i vidljivo potišteni zbog takvog dijeljenja nepravde, nisu reagirali, što su se ponijeli sjajno i što u toj priči čak i vidno iznervirani Sigurdsson nije otišao izvan okvira.
Suditi 11 penala Islandu, dva nama, suditi svako bacanje na glavu i penal i isključenje, nama u susretu na egalu dosuditi 12 minuta isključenja naspram islandskih 4, to samo pokazuje da ne smijemo šutjeti, jer će to ovako otići izvan kontrole. EHF nas mora zaštititi. Pa nek’ se čuje. Nismo to zaslužili sigurno i bilo bi dobro i pošteno kada bi genijalni komentatori napisali i poneku riječ o tome kako “najveće razočaranje Eura” ima sramotan tretman po kakav sigurno nije trebalo doći u Malmö. Ali genijalni očito imaju prave informatore i znaju što i kako rade.
Ajde, dosta više brbljanja o poštenjacima i finoći i stalnom traženju nekih crnih mrlja kod nas. Kao, svi su fini, samo smo mi divljaci. Bolje da si pogledaju snimke, pa da vide kako u trenucima odluke nakon penala na Jeliniću ne dosuđuju 2 minute za protivnika, nego "ajde, neka ide"… O koracima Magnussona ili Kristjánssona nema ni smisla pričati, oni to rade majstorski, kao ni pričati o “nježnom Hulku” Gíslasónu. Da, uvijek to ide do jednog, ali ovaj put, srećom po nas, nije izmaklo okvirima. Puno smo im rekli s tim: zabili su nam Islanđani 22 gola iz igre, da nije bilo bacanja između naših igrača, utakmica bi puno ranije bila gotova. No, Španjolci su dali sve od sebe da bude uzbudljivo. Samo nisu znali da mi imamo Slavića i da “ako ne znaš što je bilo…” Ne trebamo dati na sebe, to je sigurno, što god tko mislio.
Što se tiče igre, možemo se još popraviti. Postavljena obrana može kudikamo bolje zatvarati crtu, makar je protiv selekcija kao Island teško sve zatvoriti, tj. nemoguće, što nam je pokazao Ríkhardsson. Island je jako dobra reprezentacija, zna rukomet, ali je nadigran i prošao bi isto kao što je prošao u Zagrebu prije godinu dana da nije bilo španjolskih sudaca. Da se ne lažemo i da tu završimo s njima, duboko poštujući islandski rukomet i sve ono što on predstavlja u Europi.
Maraš je bio igrač utakmice. Sedam teških komada, fantastični šutovi. Malo je spor kada se gura na crtu, ali kada se digne i opali nakon dobrog križanja, to izgleda impozantno. S takvim Marašem svima je bilo lakše. I Martinoviću i Srni i Lučinu i Cindriću, koji je imao lutanja, ali kojem je nakon onog čudesnog pasa za Raužana i gola mladog pivota Sesveta apsolutno sve oprošteno. To je vjerojatno bio potez utakmice u kojoj smo patili, bit ćemo slobodni reći, u kojoj su nas se željeli riješiti, ali smo svima pokazali da to neće biti baš tako lako.
Digli smo glavu, ljuti smo, ali moramo ostati na zemlji i nipošto ne pomisliti da nas protiv Švicarske čeka lagana utakmica. Samo nam rukomet treba biti u glavi. Treba biti mudar i pametan, treba izbjegavati zamke i one koje si sami stvorimo i one koje nam stvori ovakvo suđenje kao što je bilo u petak. Možda smo u krivu, voljeli bismo kada bi se netko iz EHF-a potpisao i rekao da je to od Španjolaca bilo dobro. Možda je stvarno tako, ako stvarno kažu da je tako. Naučili smo poštovati sve i zato smo tu gdje smo danas. Nitko nam ništa nije poklonio. Samo mirno i dostojanstveno, kako god bude. Jel’ tako, EHF? Zaštitite Hrvatsku!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....