Bio je prvi kapetan. A nije to baš bilo lako, kada se čovjek koji je to radio godinama pretvorio u najboljeg navijača na tribini. Ivan Martinović odigrao je turnir u Švedskoj i Danskoj za duboki naklon i dugi pljesak. A nije to za njega bio jednostavan turnir, ni u jednom pogledu.
- Sigurno je bilo drugačije. Prvi put sam bio u toj poziciji i za mene to je bila nevjerojatna škola. Puno mi je pomogao Domagoj Duvnjak s kojim sam praktično stalno bio u kontaktu, čiji su savjeti bili dragocjeni. Neizmjerno sam mu zahvalan na tome. Znate, sad je drugačije, ja sam taj koji mora nešto reći pred momčadi, a prolazite svakakve teške situacije na jednom natjecanju kao što je ovo. Jako sam ponosan na sve njih, kako su to prihvatili i na način na koji su to odradili.
Što biste izdvojili iz te priče?
- Recimo, nakon teškog poraza od Švedske u kojem nismo izgledali dobro, trebalo je stati na noge. Rekao sam pred dečkima: vidite gdje smo na startu drugog kruga, na dnu, a ja znam da tamo nećemo ostati. Duvnjak mi je u tim trenucima sugerirao maksimalnu pozitivu, maksimalan motiv za momčad, jer bez toga izlaza u takvim situacijama nema. Onda ona situacija: dva dana, pa dvije utakmice, pa putujemo treći dan, pa igramo polufinale četvrti dan. To je jako teško. Rekao sam dečkima: ajmo se isključiti iz svega, gasite mobitele, okrećemo se samo sebi. Istovremeno, rekao sam i pred EHF-om i pred Dancima i pred svima da to što se dogodilo stvarno nema smisla. Samo je sreća da se još nitko nije teško ozlijedio, kao Zvone Srna koji nam je neizmjerno nedostajao, koji je dotad bio naš najbolji igrač. A to kako je Lula (Lučin) zamijenio, to je nešto fenomenalno.
Koji je bio najteži trenutak turnira?
- Za mene utakmica protiv Mađarske, makar je bilo još teških, kao Nizozemska gdje nismo smjeli pogriješiti, pa onda utakmice protiv Islanda, Slovenije. Ta Mađarska je bila baš teška. Mi smo igrali loše, čupali smo se, Kuzma je na kraju počeo braniti, mi smo zabijali sve i uspjeli smo. Jako teško za izvući i nakon toga nam je pao kamen sa srca. Žao mi je za Njemačku, ali bili su bolji u polufinalu i treba im čestitati.
A koja nam je bila najbolja utakmica?
- Ova zadnja protiv Islanda, koju smo odigrali nestvarno 55 minuta. Da smo zabili penale, trebali smo to lakše dovršiti, baš kao i prvu protiv njih, ali u sportu se dogode svakakve situacije i najvažnije je iz njih se uspjeti izvući. Mi smo uspjeli, ta medalja je nagrada za sve što smo učinili na ovom turniru, a učinili smo jako puno, dali smo svoj maksimum.
U Veszprému ste, tamo ste u drugačijoj minutaži i u drugačijoj ulozi nego u reprezentaciji. Kako je bilo nositi se s tim?
- Prvo, reprezentacija mi je nešto najviše u životu i jako mi je puno dala i svaki put kada sam tu dat ću svoj maksimum. To nikad nije niti će biti upitno. Je li bilo teško? Ne bih rekao teško, ali se te neke stvari osjete, vidjele su se u utakmicama protiv Njemačke u pripremnom razdoblju. Trebalo je da neke stvari sjednu na mjesto, trebalo je i nama vremena kroz turnir, ali to zajedništvo, to je bio ključ da se prevladaju sve teškoće. Bilo je tu umora, ozljeda o kojima ne volim pričati. Da, bilo je drugačije. U Veszprému sam desni vanjski, ovdje sam trebao biti srednji, sad se u Veszprému ponovno vraćam na svoju poziciju. Nije mi bilo teško, ali trebalo je nešto vremena da sve dođe na svoje. To je ono što odradi prava momčad kakva smo bili mi.
I sada u Veszprém, ponovno?
- Da, već u četvrtak je trening, jer u ponedjeljak igramo Kup Mađarske. Zvao je Xavi Pasqual nakon medalje, pričali smo, rekao mi je da razumije sve, da mu je žao što mora biti odmah tako, ali je situacija takva, nema Remilija, moramo se skupiti i raditi posao koji se od nas očekuje. Inače, bila je ideja da moji prijatelji naprave doček u Jajcu, ali, nažalost, nije za to bilo mogućnosti. Bit će, na ljeto ako ništa drugo.
Zato ste se proveselili u Zagrebu...
- Da, jako sam sretan zbog toga i tih ljudi koji su nas došli podržati i zbog svih onih ljudi koji su nam pomagali u Malmöu i Herningu, što nije bilo nimalo jednostavno. Puno im hvala na tome, jako nam je značilo da nismo sami. Kada sam u nedjelju navečer čuo da je doček upitan, pa i da ga neće biti, bilo mi je jako teško kao sportašu, jer znam koliko takve stvari znače svima nama. Rekao sam tada da se, u dubini duše, ipak nadam da će dočeka biti i sada kada je sve prošlo mogu reći da je bilo top, da smo uživali.
Pokazali ste da dobro i pjevate.
- Hahaha, ponijelo me, takva atmosfera jednostavno te ne može ostaviti ravnodušnim.
Jeste li imali osobnu podršku u Herningu?
- Jesam, bio je tata, drugi nisu mogli doći. Jako sam ponosan na to kako su odgojili mama i tata, brata, sestru i mene. Oni su početak svega.
I što ćemo dalje?
- Ništa, dogodine je Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, izborili smo izravan plasman, pokazali smo svima da se na nas mora računati. Motivirale su nas priče da ne možemo i da smo pokazali da sve napravljeno lani nije bilo slučajno. Lani sam nakon Trga sanjao da se opet vratimo na ovaj način, a evo, samo godinu dana kasnije, to mi se ostvarilo. Dobri smo i o nama će se još pričati.
A mi se nadamo da ćemo se na Trgu sresti i dogodine u ovo vrijeme. Bez koreografije, samo rukomet! Da, oni su osvojili medalju, o njima se treba pričati, pisati i oni su ti koji trebaju biti uzori mladima. I to bi bilo to.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....