Hrvatska nije uspjela, izgubila je od Njemačke i ostala bez finala Europskog rukometnog prvenstva. Utakmica u Herningu završila je pobjedom Nijemaca 31:28. Bili su bolji i zasluženo su pobijedili, nema tu neke velike filozofije.
Našim dečkima ne može se ništa prigovoriti kad su u pitanju htijenje i borbenost, ali to vrlo često u vrhunskom sportu nije dovoljno za one najveće dosege. Potrebno je pokazati i kvalitetu, što je naš suparnik večeras i učinio, kaznio je sve pogreške i ide u borbu za zlato.
Ova se rubrika u prvotnom uredničkom planu trebala baviti junakom, odnosno tragičarom. Međutim, bilo bi apsolutno nepravedno bilo koga od naših rukometaša nakon svega što su prošli proglašavati tragičarom. Stoga ćemo pokušati objasniti što je presudilo u velikom polufinalu.
U prvom poluvremenu Hrvatska je sasvim solidno parirala Njemačkoj, koja je na papiru bila veliki favorit. Međutim, i u prvih 30 minuta izabranici Dagura Sigurdssona imali su problema s vraćanjem u obrani, protivnik im je radio velike probleme tranzicijom, odnosno protuudarima i brzim centrom.
Tu jurnjavu naši nisu mogli pratiti, a presuda je pala u prvih desetak minuta nastavka, kad su naši rukometaši ostali bez rješenja u napadu. Njemački vratar Andreas Wolff bio je raspoložen, a našim je momcima nedostajalo snage, koncentracije i preciznosti.
Preduvjet za izvrsnost u tim segmentima je prije svega dobra kondicijska pripremljenost, a u tome su Nijemci ipak bili u prednosti. Prije svega, nisu morali dan prije utakmice provesti nekoliko sati u autobusu na putu od Malmöa, jer su cijeli drugi krug igrali u Herningu. Osim toga, Njemačka je svoje utakmice na ovom turniru igrala svakih dva dana, dok je Hrvatska ovog tjedna dva susreta morala igrati dan za danom, u utorak i u srijedu.
Prije utakmice RTL-ovi komentatori Igor Vori i Mirza Džomba spominjali su tu temu. Vori je govorio kako su hrvatski rukometaši umorniji zbog spomenutog puta, pa ga je Džomba prekinuo tvrdnjom da su Nijemci imali teže utakmice, odnosno suparnike. Vori je na to kazao kako su i utakmice naše reprezentacije bile neizvjesne i iscrpljujuće.
Uglavnom, usudili bismo se reći da je i umor odigrao svoje, ali isto tako je do izražaja došla i širina koju imaju Nijemci. Mnogi naši igrači nisu standardni u svojim klubovima, a u polufinalu nismo imali Zvonimira Srnu koji je bio naš ponajbolji pojedinac u ranijem dijelu Eura.
Taktika tu nije mogla previše pomoći. Izbornik Sigurdsson pokušao je napraviti sve, igrali smo i 7 na 6 jedno vrijeme, ali jednostavno nije išlo, u početku drugog poluvremena suparnik je ostvario ključnu, nedostižnu prednost.
Još jednom, našim dečkima svaka čast. I dalje su u igru za medalju u društvu reprezentacija čije zemlje imaju znatno veću bazu, a čiji savezi ulažu znatno veća sredstva u razvoj rukometa, u klubove, trenere, rukometne škole... Mi tu poprilično zaostajemo, većina klubova nam egzistira na entuzijazmu rukometnih zaljubljenika, ali na velikim natjecanjima iz naših dečki izvlačimo i više od realnih mogućnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....