Dvorana je bila pod ključem dva sata prije utakmice za broncu. Teško je opisati koliko je Danaca čekalo na ulazima ispred i u dvorani. Čak je i ogromna fan zona bila premala da primi sve veseljake koji su se našli u dvorani. A tu zarada cvjeta; to su napravili, mora se reći, sjajno. Inače, Danci i Islanđani vani su u kratkim rukavima. Ne znamo imaju li te nove generacije bubrege, ali to svakako izgleda impresivno ako vjetar brije kao da je −20. Da, naravno, i pivo je u ruci.
Među Dancima u fan zoni mjesto su našli i naši navijači, kojih je bilo u istom broju kao i na polufinalu protiv Njemačke. Dodatnih čartera nije bilo; vjerojatno bi ih bilo da se igralo za zlato, ali zato se znalo da će na središnjem zagrebačkom Trgu biti doček, osvoji li se medalja. A to je doista bilo jako teško predvidjeti.
Naravno, nije bilo ni navijačkih pjesama prije utakmice, jer je sa zvučnika treštala internacionalna popularna glazba. Kao i obično, kako se utakmica bližila, po dvorani su nicale naše zastave. Ludbreg, Imotski, Čitluk, Gradište, Metković, Ogulin, Zadar, Kutina... Oni se sjajno zabavljali pjevanjem hrvatskih pjesama. Posebnu zastavu sa svojim imenom imao je Veron Načinović.
Inače, ulaznice su dragocjenost; nije ih se moglo kupiti dodatno, a vrijedile su u prosjeku oko 200 eura, najskuplje 266 eura. Danci su, naravno, napunili stajanje i glasovima potvrdili veliku podršku Islandu.
Na finalu Zlatko Mateša, Josip Pavić, Dudo Šimenc, brojni veliki bivši rukometaši Hansen, Karabatić, Omeyer, Kjelling, Klein, Stefansson… Jedna lijepa, svečana atmosfera, bez ekstremnog navijačkog naboja, uz onaj naš evergreen „Ovdje nitko nije normalan“.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....