Ove godine ispalo je da je SP nogometaša u studenom i prosincu. I ono će se savršeno nadovezati na početak kretanja rukometaša na SP koje će se u siječnju igrati u Poljskoj i Švedskoj. Rukometaši su nekad bili ti koji su slali najbolje poruku kolektivnog sporta, ali su u posljednje vrijeme malo zastali, no na sreću dobili su priliku savršeno se podsjetiti na najbolja dane.
Ono kako izgleda nogometna reprezentacija u Kataru, kako igra, kako se trudi, kako se ponaša, kako se odnosi prema najdražem dresu, idealan je poziv rukometašima uoči SP-a koje slijedi. Zašto je priča posebna? Pa zato što se radi o momcima koji jako dobro žive od sporta i to kroz klubove. Zato što su svjesni da sve što imaju danas ne bi imali da nisu tako dobri u dresu reprezentacija i zato što to jako poštuju. Zato što ih to ne sprečava da u dresu reprezentacije idu preko svojim maksimuma ponekad da bi se pokazali u najboljem svjetlu.
Priče o tome što misle klubovi, uopće nisu bitne niti ih treba doživljavati, jer kada se prva probije u prvi plan, onda nema kraja. To treba rukometašima u ovom trenutku, kao i spremnost svakog od njih da se podredi konačnom cilju. Pa, složit ćete se da se čovjek toliko puta upita od čega je taj Marcelo Brozović da trči rekorde, od čega je da u Ligi nacija odigra tri utakmice u tjedan dana, pa se upita kako Luka Modrić sa 37 godina može protiv Brazila istrčati 130 minuta, kako ‘sumnjivi‘ Livaković, Lovren, Juranović mogu izrasti u junake po tko zna koji puta. Kako to da se kada uđu Majer, Vlašić i Pašalić, a izađu Modrić, Kovačić i Perišić igra kao da se ništa dogodilo nije.
Kako se to može napasti Brazil u 115. minuti. Sve se može, ako je glava čista i zna se pravac u kojem se ide, ako čovjek vjeruje u ono što radi i čemu teži. Je li Zlatku Daliću bilo lako doći do toga? Nije, dovoljno je pogledati činjenicu da neki jako dobri igrači nisu u Kataru, a da je izgradio hijerarhiju koja se poštuje u kojoj i neki nebitni promašaj u konačnici, izgleda jako bitno. To se zna.
Dalić je svo ovo vrijeme donosio odluke iz kojih stoji i koje je uvijek bio spreman obrazložiti i kako god da priča završi dosegnuo je razinu zbog koje smo svi ponosni na nacionalni tim, zbog koje nacija luduje, pjeva i kada joj nije lako, zbog koje predsjednik i premijer zajedno gledaju utakmicu, zbog koje Knol Doll može i na gol. Toliko je veselje. Ta energija je silna snaga i s takvom energijom uvijek se dolazi do maksimuma. Gdje je maksimum to se sazna na kraju, ali ljudi prepoznaju odmah.
E tako Hrvatska mora izgledati u siječnju u Švedskoj. I bude li izgledala tako uopće ne sumnjamo da može uspjeti. Taj dres se mora znati nositi, nije dovoljno samo ga obući i pumpati ego. Tu ego ne pomaže, kao ni alibiji bilo koje vrste. Možeš ispasti, pa reći ima novo SP za četiri godine, ali moraš znati što si radio i gdje si bio. U reprezentaciji nije samo važno da si bio. Odnos gradi tim. A izgraditi odnos u krugu 30 ljudi nije nimalo jednostavna stvar.
Rezultat uvijek pokaže koliko se uspjelo. Sport je to. Nije u šoldima sve, ni u pričama o broju stanovnika… Da jest, Amerikanci bi dominirali, Španjolci, Nijemci i Englezi igrali bi završnice, Kinezima i Indijcima bi bilo tko teško stao na kraj kada bi napravili selekcije. Ali, to nije to. To jednostavno imaš ili nemaš. Ili preneseno na rukomet, SAD 332 milijuna ljudi, Egipat 105 milijuna, Maroko 38 milijuna, a nas nema ni 4 milijuna. I svi misle da imamo šanse. Zašto svi tako misle? Zato što znaju… Zato, bavimo se sobom, a ne s glupostima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....