U ovu Hrvatsku mnogi nisu vjerovali, otpisivali su je u startu, a onda su Sigurðsson i društvo izveli pothvat vrijedan divljenja

Emocije su pomiješane. S jedne strane žal zbog poraza i propuštene prilike da umarširamo u finale Europskog rukometnog prvenstva, a s druge - ponos i maksimalan respekt prema hrvatskim reprezentativcima koji su, unatoč svim otegotnim okolnostima, koje su ih pratile praktično od početka natjecanja, a vrhunac dosegle u posljednjih 48 sati, odvažno istrčali na parket Jyske Bank Boxen arene i u bitki protiv Njemačke ostavili sve što su imali u svojim rezervoarima.

Odlično su borbene trupe Dagura Sigurðssona izgledale na otvaranju polufinalnog okršaja, potpuno ravnopravno s moćnom njemačkom selekcijom u sekvencama visokog ritma i intenziteta. Hrvatska obrana, poglavito ona pozicijska, postavljena, bila je čvrsta, agresivna i na visokoj razini, a u napadu je sijevalo sa svih strana, osobito s lijevog i desnog vanjskog odakle su Ivan Martinović i Tin Lučin, kao i Luka Lovre Klarica, širokim repertoarom udaraca parali njemačku mrežu i držali nas u egalu, a povremeno i dovodili u vodstvo.

Kako se, međutim, bližila posljednja trećina prvog poluvremena, tako je i Sigurðssonova momčad polako padala u ritmu, naša napadačka oštrica je počela tupjeti, dok Nijemci, s druge strane, nisu podizali nogu s papučice gasa, a što je i rezultiralo njihovim vodstvom od dva razlike (17:15) na poluvremenu.

Momentum izabranika Alfreða Gíslasona, kojem je svoj nemali obol dao i Andreas Wolff (ukupno je večeras imao 13 obrana, odnosno 33.3 posto učinkovitosti) prelio se i na nastavak utakmice te je Hrvatskoj, čiji napad (a sada već i obrana) nije uspio pronaći onu temperaturu iz uvodnog dijela utakmice, bilo vrlo teško stizati razliku koja je nakon deset minuta drugog dijela iznosila plus sedam.

Hrvatski reprezentativci nakon poraza od Njemačke u polufinalu EP

ANTE CIZMIC Cropix

Unatoč tome što su kola jurišala nizbrdo, a razvoj događaja bio daleko od idealnog za hrvatsku nacionalnu vrstu, naši rukometaši ipak su se svim snagama nastojali otrhvati njemačkom mlinu, kao i malodušju, očaju i defetizmu, a čemu svjedoči i energija, odnosno poruke, sa Sigurðssonovih "time outa", a koje bi se, mogle svesti na dvije riječi: - Nema predaje.

Vodeći se tom devizom, Sigurðssonovi ratnici nisu polagali oružja, već su se nastavili boriti, Dominik Kuzmanović obranio je nekoliko zicera, a u napadu su povukli Mario Šoštarić, Zlatko Raužan (koji ima stopostotnu realizaciju na čitavom turniru, 18/18) i Lučin, te nas doveli na minus tri, a u samoj završnici i na minus dva, no vremena za nešto više od toga nije bilo. Renars Uščins na koncu je zabio za njemačkih 31:28, a što je ostao i konačan rezultat utakmice.

Detaljnijih analiza će sigurno biti u narednom vremenu, i treba ih biti, no trenutačno je možda najracionalnije, a i najpoštenije, ustvrditi da hrvatskim reprezentativcima, predvođenima izbornikom Sigurðssonom, treba skinuti kapu na svemu što su dosad napravili na ovom Europskom prvenstvo. Malo tko je, pa čak i u domaćim redovima, vjerovao da su ti dečki, bez ozlijeđenog Marina Šipića, odnosno reprezentativno umirovljenih Domagoja Duvnjaka i Igora Karačića, sposobni ponovno napraviti nešto veliko no oni su, unatoč svim kadrovskim, zdravstvenim i organizacijskim problemima, stigli među četiri najbolje reprezentacije Starog kontinenta, gdje, primjerice, nema Francuske, Španjolske, Švedske, Norveške...

O tome kolika je vrijednost i težina pothvata ove Hrvatske zorno govore i povijesne činjenice. Naša rukometna selekcija, naime, posljednji je put polufinala na dvama uzastopnim velikim natjecanjima igrača još 2013. i 2014. kada je, pod vodstvom Slavka Goluže osvojila broncu na SP u Španjolskoj, odnosno četvrto mjesto na Euru u Danskoj.

Dvije godine zaredom igrali smo, treba spomenuti, poluzavršnice velikih natjecanja i sa Željkom Babićem na klupi, 2016. na Europskom prvenstvu u Poljskoj (bronca), odnosno godinu kasnije na SP u Francuskoj (četvrto mjesto), međutim, između toga su bile i Olimpijske igre u Rio de Janeiru (gdje smo završili kao peti) pa ne možemo govoriti o vezanim polufinalima.

Dvanaest je godina, dakle, hrvatski rukomet čekao ovo što je režirala borbena i srčana selekcija Dagura Sigurðssona. Selekcija koja je uoči, i tijekom aktualnog Europskog prvenstva, bila više puta otpisana, a koja se u domovinu još uvijek ima priliku vratiti s vrijednom brončanom medaljom. Sve u svemu, ovi dečki zaslužuju maksimalno poštovanje.