Život je sve osim ispunjavanja želja. Čim pomisliš, evo, sad je dobro, uvijek te nešto zaskoči, iznenadi. Nenad Šoštarić bio je sjajan trener rukometašica. Lokomotivu je doveo do naslova prvakinja, pobjednica Kupa, do naslova u Europskom kupu, a reprezentaciju do najvećeg uspjeha u njezinoj povijesti – brončane medalje na Europskom prvenstvu u Danskoj. Zanimljivo, sve to u rasponu od 25 godina, kad je do te bronce napravio najveći uspjeh hrvatskog ženskog rukometa na SP-u, osvajanjem šestog mjesta. Bolji je s petim bio samo pokojni Vatromir Srhoj na prvom Euru 1994. godine.
Na neki je način ‘Šoka’ doživio svoj zenit u tom trenutku i odlučio nešto promijeniti; ponudu mu je poslao njegov Zagreb u kojem je igrački i trenerski odrastao i sve se činilo sjajnom pričom. Njegova sustavnost, prepoznavanje rukometa, rad s mladima – baš ono što je Zagrebu trebalo na duge staze.
Ali nije trajalo dugo. Kičma je postala problem, ozbiljan problem; morao je na operaciju, dug oporavak. A sam je bio uvjeren da je konačno došao i taj trenutak da svom Zagrebu da najbolje. I onda se dugo oporavljao, polako vraćao. Uključio se u rad s mladim uzrastima, gdje je pravi maher. Uvijek je bio svom klubu na raspolaganju, a klub je, kao obično, u čestim problemima s trenerima. I onda je prizdravio, poželio se rukometa, vratio, i onda opet – stop. Teška prometna nesreća, stradanje, dug oporavak, u pozadini i tragične posljedice za najbliže. I taj oporavak pretvorio se u njegovu najveću i najbitniju utakmicu u životu, utakmicu za zdravlje bez kojeg je sve nezamislivo. Teško mu je, glava radi sto na sat, komunicira sa suradnicima, piše treninge, sve prati, ali noge ne može, barem zasad, i prisiljen je mirovati. Sada je zdravlje apsolutni prioritet za njega. To očito više nema nikakvih drugačijih varijanti.
A Zagreb mora dalje, sezona ide dalje i s te strane će se morati presložiti. Nije tajna da je glavni kandidat za novog trenera Zagreba Boris Dvoršek, zadnji trener koji je sa Zagrebom osvojio jedan naslov koji nije ni prvenstvo ni Kup Hrvatske. Bila je to SEHA liga. ‘Bota’ je u sjajnim dugogodišnjim relacijama sa Šoštarićem, obojica su zagrebački treneri i sigurno je da Tonči Valčić, koji još nije izrazio želju da bi bio prvi na klupi, može napredovati. Zagreb ima respekt prema reakciji javnosti prema Borisu Dvoršeku kada je zadnji put vodio juniore i kada se dogodio slučaj koji nije smio izaći iz svlačionice, a izašao je, zna se i kako, makar se skriva.
Dvoršek je napravio ono što nije smio, ali definitivno nije ‘ubio čovjeka’ niti je zaslužio linč kojem je bio izložen mjesecima. Prihvatio je pogrešku, u tišini odradio svoju ‘kaznu’ i sasvim sigurno bila bi ogromna šteta izgubiti ga zbog rukometa koji, htio to netko priznati ili ne, radi vrlo dobro. I Zagreb se tu nema čega bojati.
Realna je situacija da se mnoge stvari u klubu moraju postaviti drugačije, da su i Šoštarić i Dvoršek u toj priči jako važni, a realna je situacija da nije vrijeme za razbacivanje i da sve domaće resurse treba koristiti. I zato je jako bitno da je tu Tonči Valčić, zato je jako bitno da je tu s klincima Vladimir Jelčić ‘Mana’, jer su to ljudi koji imaju što reći i pokazati. ‘Mani’ treba kuraže, odvažnosti, Tončiju bolja komunikacija ne samo s obranom i zato je u ovom trenutku Dvoršek jedino realno rješenje na klupi Zagreba.
Apsolutna i velika šteta za klub, pa reći ćemo i za hrvatski rukomet u cjelini, da Nenad Šoštarić nije zdrav i da ne može obavljati svoj posao. Ali sada mu je prioritet samo utakmica sa zdravljem, a sve drugo će biti nekako. I Dvoršek ima funkciju u savezu, što treba respektirati, i sigurno je da će Zagreb tražiti rješenje koje bi bilo dugoročno. Sada se ne nazire, ali kada bi se zagrebalo ispod površine, možda bi se u Švicarskoj moglo vidjeti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....