Godinu 2026., odnosno sezonu 2025./26., u hrvatskom bismo skijanju najradije zaboravili. Kad bismo mogli. Na skijaškim stazama bez osobitih rezultata i dometa, s puno razočaranja i s velikom krizom Zrinke Ljutić. Sveukupno na ZOI u Milanu i Cortini, daleko od vrha. No kako nevolja rijetko kada dolazi sama, u jednom je automobilu koji je vozila službena osoba Hrvatskog skijaškog saveza carina u navodno rutinskoj kontroli pronašla pozamašnu svotu novca. U gotovini, 120.000 eura.
Tu je tek krenula lavina koja je zasad odnijela Vedrana Pavleka, službeno direktora alpskih skijaških reprezentacija. Neslužbeno, “prvog skijaša” Hrvatske. Koji je sada nasanjkan. I sad, glede onog o “zaboravljanju” ski-sezone 2025./26. Rezultatski bi se sezona čak i mogla zaboraviti, ali ovaj drugi dio neće se tako brzo zaboraviti. Kakav će biti pravosudni pravorijek cijelog slučaja, ostavimo… kako se ono veli, “neka službe odrade svoj posao”.
Skijaški slučaj i torba sa “slučajno” pronađenim novcem vjerojatno otvaraju tek pitanje – koliko još ovakvih ili sličnih slučajeva u našem sportu ima? Koliko još nacionalnih saveza ili možda klubova posluje po sličnom modelu, s nekim tvrtkama u inozemstvu, računima u bankama po Austriji, Njemačkoj, Italiji…? Sama pojava da neka sportska udruga ima ili je imala račune u stranim bankama nije baš od jučer. Nismo valjda zaboravili izvjesne bankovne račune Dinama u Austriji u doba dok je maksimirskim klubom vedrio i oblačio bjegunac od hrvatskog pravosuđa, ZM (66). Dakle, nije to nešto novo i šokantno, iako jest, dakako, sramotno i protuzakonito.
Kontaktirali smo nekoliko čelnika, točnije operativaca u određenim nacionalnim savezima. Svi do jednoga očekivano i razumljivo inzistirali su na anonimnosti jer nikome ni u primislima nije stalo da se njihovo ime ili sport veže, pa makar neizravno, uz aferu Pavlek. Svi do jednoga prisežu u čast svojega imena i potomstva da je kod njih sve legalno i po zakonu, čisto kao “bebina guza”. Budući da nemamo naznake, čvrste dokaze koji bi dokazivali suprotno, ostaje nam samo vjerovati na riječ. No neki od njih skrenuli su nam pozornost na detalj koji je i nama pao na pamet, a koji još nije spomenut. Ne javno, ne medijski.
Tko u ovom konkretnom “skijaškom slučaju” ima koristi od skandala i “pada glave”? Naime, vijest ide da su carinici (pretpostavka je hrvatski, iako čak ni to nije ključno) zaustavili i pretražili automobil u kojem je pronađena torba s velikom količinom gotovine. To je, dakle, učinjeno na granici, vjerojatno hrvatskoj (iako po zakonu može i unutar države, ne na samoj granici), ali u svakom slučaju u schengenskoj zoni. U kojoj redovne kontrole svakog vozila nema, već samo slučajnim odabirom ili temeljem dojave. Dakle, po svoj prilici u ovom je slučaju netko “grunuo” službama da taj i taj auto, određenih registarskih oznaka, dolazi, pa “dajte ga malo pregledajte”. Poglavito stoga što to, izgledno, možda i nije bio prvi takav transfer gotovine iz Austrije. Logičnim se nameće zaključak da je u nekom trenutku Pavlek očito nekome nagazio na “žulj”. Neprijatelj nikada ne spava, nekoć su govorili.
Prva instanca koja, i to daleko, najviše nadzire zakonitost rada sportskih udruga u nas (saveza i klubova) jest Sportska inspekcija. Prema podacima za 2024. godinu, Sportska inspekcija je u toj godini obavila 1.066 nadzora ili izvida te utvrdila 579 prekršaja. Statistički, više od svakog drugog izvida završio je prekršajem, ali… U najvećem broju slučajeva radilo se o marginalnostima. Inspektor, ako radi detaljno, baš će uvijek naći neku nepravilnost. Uostalom, u vašem domu, da vam dođe inspekcija, u najmanje 90% slučajeva pronašli bi prekršaj u vidu nepostojanja ili neatestiranog vatrogasnog uređaja u haustoru, kućnom ulazu.
Veći je problem što je sportskih inspektora u cijeloj državi 17, a sportskih udruga 17.000. Ipak, puno je ozbiljnije kada se u istragu uključi USKOK. Makar, i tu valja biti oprezan. Ovaj je novinar u zadnjih manje od godinu dana doznao za navodno zanimanje ili prijave USKOK-u protiv nekog saveza, a u oba se slučaja radilo o prijavi ozlojeđenog roditelja koji drži da mu je dijete zanemareno, ne igra ili ne nastupa dovoljno, pa se navode prijave o tobožnjim “muljažama” s, primjerice, dnevnicama sportaša!? Oba su ova slučaja odbačena nakon nekoliko dana.
Je li zakonski okvir unutar kojeg sportske udruge u nas djeluju nedorečen ili manjkav utoliko da sport primorava na kršenje? Ni govora! Odnosno, s čisto legislativnog gledišta svatko je dužan djelovati u skladu sa zakonom i nema izgovora! Možda nije svaki zakon najbolji, najpošteniji, ali njega se ne mijenja kršenjem. U suprotnom, živimo u anarhiji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....