Andy Warhol je jednom izjavio: "Svaki čovjek ima svojih 15 minuta slave." Zagrepčanka Tena Hadžić, hrvatska olimpijka na ZOI u Italiji, svojih je "15 minuta" doživjela prije koji dan. Onom, sad već globalno eksploatiranom, slikom ulaska u cilj u pratnji psa koji ju je trčeći ispratio zadnjih nekoliko desetaka metara. Slika koja je postala, kako se to sad kaže, "viralna" po portalima i TV-postajama diljem svijeta, povod je za ispredanje siline tekstova, razgovora, traženja izjava. Od Tene, ne od psa.
To je tih Teninih "15 minuta slave".
U redu, možemo čak i shvatiti kako je to bio jedini detalj s nastupa hrvatske sportašice u, primjerice, Norveškoj, Francuskoj ili SAD-u. Međutim, gotovo pa je nepojmljivo kako je za divovski dio hrvatskih medija upravo samo i jedino taj dio "psećeg ulaska u cilj" posve prekrio, zamaglio nešto drugo. Zagrepčanka Tena Hadžić (rođena 2004.) i Delničanka Ema Sobol (rođ. 2007.) zauzele su 19. mjesto u kvalifikacijama ekipnog sprinta slobodnim načinom, u vremenu 3:42,57, a to je povijesno najbolji rezultat hrvatskog skijaškog trčanja na ZOI! U biti, možda čak i najbolji, najvrjedniji rezultat, najveći napredak uopće, na aktualnim ZOI.
No, kao što se zna dogoditi, kako puk veli da se od šume ne vidi stablo, tako Hrvatska od jednog lijepog psa nije uopće vidjela, zamijetila, a kamoli vrednovala sportski rezultat! Hrvatskih sportašica! Na olimpijskim igrama! Pa, može li gore? Možemo i pasti niže, te postati površniji?
Stoga, nas u ovoj priči uopće ne zanima pas i nećemo puno o njemu. Iako pse obožavamo, a jednog i imamo.
- Kak‘ da vam kažem, događaj je smiješan. U prvi mah nisam mogla ni slutiti da bi to moglo biti toliko medijski popraćeno - iz Italije će za SN Tena Hadžić.
- Jest, neobično je bilo da se na jednim ZOI u ciljnoj ravnini pojavi pas koji nalikuje vuku, ali... Kroz to sve, mislim, super što je to popraćeno, ali meni je najviše žao što nije popraćen naš sportski rezultat.
Ovakvo nešto smo slutili. Ovakav stav sportašice koja je onda "otvorila dušu".
- Ema i ja smo postigle najbolji rezultat Hrvatske u ekipnom sprintu, ali o tomu nitko dosad ništa. To mi je žao. Rezultat ipak ima neku težinu, a sad, zbog čega to nije medijski popraćeno, toliko istaknuto, stavljeno u prvi plan... Nisam ljubomorna na psa, ali ostvarile smo zaista velik rezultat, posebno kad se on stavi u kontekst naših uvjeta i resursa koje kod nas ima skijaško trčanje. Ostavile smo neke bitno veće, jače države iza sebe, a približiti se najboljima je za pohvalu ili da se barem primijeti.
Ovo dosta govori i o našem svijetu, društvu koje teži samo bizarnostima, a kojima ispred očiju nezamijećeno promiču prava, velika ostvarenja. Još ne bismo ništa rekli kad se to dogodi drugim medijima, ali oni koji su sportski... To je za žuti karton.
- Nekak‘ mi je žao što, uz svu tu trenutačnu popularnost koju sad imam, u prvom je planu pas! Tek onda ja kao sportašica. Žao mi je što to Hrvatska možda nije prepoznala kao uspjeh. Pas bi bio odličan za dodatnu promociju rezultata, ali rezultat nitko ne spominje. Iskreno, kad se "zarotirala" toliko ta priča, nisam znala ni kako se postaviti. Pitala sam frendicu čak: "Kaj da ja sad radim, trebam kaj reći, napisati?" Baš sam navečer, na kraju dana, bila onak‘... Vrtim taj Instagram, ljudi mi pišu kak‘ se "vrte" članci svi, ali nitko ne piše o rezultatu. Meni je to žalosno. Samo se piše kako je mene pas "naganjao" pred ciljem.
Tena nije stala i bilo nam je jasno da joj to smeta, malo i boli, te je jedva čekala o tomu progovoriti.
- Kužite, nitko o tomu ne priča. Apsolutno nitko! Mi smo malen sport i borimo se s takvim stvarima. Meni je jasno da nas Hrvate zanima samo zlatna medalja. Čak je i srebro već... onak‘. Sve mi je jasno, ali malena smo nacija u ovom sportu, uvjeti i budžet kakav mi imamo, to je smiješno. Onda s time mi učinimo nekakav rezultat, a onda on ne bude popraćen. Onda se nekad pitam: "Čekaj, pa čemu ovo sve?" Ja predstavljam Republiku Hrvatsku, iza mene stoje HOO, moj savez, i sad da apsolutno nitko to ne primijeti. Mislim, ne radim ja rezultat i ne bavim se sportom da bi me netko "stavio" u novine. Ne živim ja od toga i nije mi to centar svijeta. Zadovoljava me kad ja vidim plod svojeg truda, ali da, kad nešto napravim, to barem malo ljudi prepoznaju. Malo pažnje. Samo to - emotivno će Tena.
Koliko ćemo mi, koliko će Sportske novosti u tomu uspjeti, vidjet ćemo. No i mi pokušavamo. Baš ovakvim pristupom. Drukčijim stavom. Zapravo, to je naš, desetljećima prepoznatljiv stav SN - sport u prvom planu!
- Rezultatski, ne samo plasmanom, ovo nam je najbolje vrijeme. Na ZOI u Pekingu 2022. Vedrana Malec i ja bile smo 20. u sprintu, sad smo popravile za jedno mjesto, a za četiri godine cilj nam je ući među 15, odnosno u finale. Ema i ja to, mislim, možemo, nije nedostižno. Velim, super je to i sa psom, smiješna situacija, ali...
Ali, sad ga možda mogu i malo "eksploatirati". Možda se pridobije, uz ovakvu popularnost, i koji sponzorčić, malo bolja oprema, uvjeti...
- Ekipni sprint je na neki način i lutrija jer, recimo, Vedrana Malec i ja smo jednom na SP-u na Planici, a ondje i treniramo, bile 16. Prošle godine smo Ema i ja bile 17. Dakle, tu smo.
Tena Hadžić i Ema Sobol, najbolje hrvatske skijašice-trkačice, vlasnice najboljeg rezultata naše domovine na Zimskim olimpijskim igrama ikad. Djevojke koje se bore, pa i pripadaju svjetskom vrhu. Možda čak i najbolje hrvatsko ostvarenje na ovim ZOI.
A pas... Jako lijep, socijaliziran jer se ne boji ljudi i ne napada ih, jedna je od ovčarskih vrsta i... To je to o psu. Više od toga, o psu i u ovom kontekstu ovaj novinar neće napisati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....