Tin Srbić u pravoj zbrci umalo ostao bez srebra! Za SN otkrio i koja mu je bila najteža odluka u karijeri

Nije se baš puno naspavao nakon najvećeg dana u karijeri. Što zbog uzbuđenja koje mu je donijelo osvajanje olimpijskog srebra i ispunjenje životnog sna, što zbog toga što je s trenerom Lucijanom Krceom već ujutro morao krenuti prema aerodromu. Tokijska pustolovina je završena, tokijska pustolovina koja će u srcu i sjećanju Tina Srbića zauvijek imati posebno mjesto, ma što god još napravio u nastavku karijere.

Jer, kako je i sam rekao, za ovo je radio 20 godina, za ovo je 20 godina svaki dan dolazio u dvoranu i radio, kako bi to slikovito objasnio jedan od najvećih tokijskih junaka Karsten Warholm, poput manijaka. Jedno poglavlje karijere ovim je završeno, ali nemojte sumnjati da u dečku iz Dubrave ima još puno, puno motiva i da ćete ga i dalje gledati na postoljima.

- Osjećaj je još uvijek odličan - reći će sljedeće jutro, prije leta za Europu.

- Spavao sam možda dva sata ukupno. Mislio sam da malo kasnije krećemo, ali ispalo je drugačije, pa se nisam baš mogao naspavati.

U toj maloj zbrci umalo je u Tokiju ostavio najvredniji teret.
- Medalja je bila na stolu i kako sam se morao brzo početi pakirati, spremati stvari u torbu, tako sam je bacio na krevet i na kraju sam skoro zaboravio na nju. Tek kad sam napravio zadnju provjeru, skužio sam da je na krevetu, tako da dobro da je uopće krenula sa mnom na put.

Tin Srbić

HGS/SLOBODAN KADI Hgs/slobodan Kadi

Nije bilo vremena ni za veliko slavlje.
- Malo smo se u Selu podružili, ali ništa spektakularno jer svi koji su ostali ionako još uvijek imaju natjecanja, pa i nismo mogli baš nešto previše slaviti. No, bilo je u redu.

Nije ni potrebno spominjati da se čestitke slijevaju sa svih strana, preko svih mogućih platformi.
- Dobio sam milijun čestitki i još uvijek na pola nisam odgovorio. Ne znam što bih rekao, hvala svima koji su me pratili, navijali i poslali čestitke, žao mi je što nisam svima odgovorio, ali napravit ću to kad uhvatim malo vremena.

Koliko su ga posljednjih dana dok je čekao finale, a znamo da je to čekanje poprilično trajalo, motivirale sve medalje naših sportaša, posebno njegovih kartaških partnera, Valenta Sinkovića i Damira Martina?
- Nisu me medalje drugih toliko motivirale, ja sam veliki motiv imao i sam po sebi. A taj tzv. kartaški stol i to druženje mi je pomoglo da se malo u tih deset dana čekanja bolje opustim, da mogu biti mirniji u finalu. I jako mi je drago da smo osvojili toliko medalja, nadam se da će do kraja pasti još koja pa da će ovo biti, a zapravo već sada jesu, stvarno jako uspješne Igre.

Iznenadila ga je osoba koja mu je dodijelila medalju, bivša hrvatska predsjednica i danas članica MOO-a Kolinda Grabar-Kitarović.
- Malo sam se začudio kad sam je vidio, saznao sam da dijeli medalje tek kad sam se presvlačio u trenirku neposredno prije dodjele. Znao sam da je u dvorani, ali mislio sam da je došla samo gledati, a onda sam skužio da dijeli i medalje. Fora da je netko naš bio tamo i da je na kraju baš meni imao prilike dodijeliti medalju.

Puno se prije Igara pričalo o specifičnoj preči japanske marke Senoh, preči koju mu je nabavio HOO i omogućio mu da se pripremi za ono što ga čeka u Tokiju. Danas je itekako svjestan koliko mu je to pomoglo.
- Jako je važno što sam dva mjeseca imao priliku trenirati na toj preči jer da nisam, mislim da ne bih uspio biti u tako dobroj formi budući da je stvarno drugačija od svih ostalih na kojima smo dosad radili. A stavili smo je u Sokol, a ne u novu dvoranu u Lučkom jer sam ja nekako želio da bude tamo, da se mogu pripremati za Olimpijske igre kao što sam se pripremao za svako natjecanje dosad u životu. To je bila više stvar tradicije. A u Sokolu imamo i klimu, pa je bilo malo ugodnije po ljeti tamo raditi.

Vratili smo ga nakratko u prošlost. Danas kada oko vrata ima olimpijsku medalju, koji bi trenutak u karijeri, na putu do ispunjenja sna, izdvojio kao najteži?
- To je bila odluka da nastavim dalje nakon što me tri godine svaki dan, na svakom treningu bolio lakat. Odluka da se u takvoj situaciji nastavim boriti i truditi bila je najteža, ali, eto, isplatila se. To je bila i jedina situacija da sam razmišljao o odustajanju, ali to je više bila frustracija, nego stvarna želja da odustanem. Bio je to jedan od onih trenutaka kada malo pukneš, misliš da te nikad više neće prestati boljeti, pa sam tako reagirao, ali na kraju mi je drago da je sve ispalo dobro.

Ponovio je puno puta da je sanjao o ovome još kao klinac, ali je li bilo trenutaka kada je pomislio da je to nemoguća misija s obzirom na uvjete u kojima je trenirao i one koje su imali njegovi konkurenti?
- Stvarno nije bilo nijednog trenutka da sam pomislio da je to nemoguće, da se neće dogoditi. Nikad mi to nije prošlo glavom.

Nema puno sportova i primjera da isti trener vodi sportaša od najmanjih nogu, sve do olimpijske medalje. Kako se cijelo to vrijeme razvijao Lucijanov i Tinov odnos, je li bilo kriznih trenutaka?
- Naš odnos je vrlo sličan onome kakav je bio kad sam imao deset godina, pun poštovanja i poniznosti i s moje i s njegove strane. Još uvijek ga, i dan-danas, slušam što govori i obraćam mu se s "vi". Malo smo možda opušteniji jer sam sada i ja odrastao čovjek, pa se možemo i zafrkavati. U svakom slučaju, odnos nam je odličan i nadam se da će to još neko vrijeme potrajati. A kako bih ga opisao u jednoj rečenici? Kao strpljivog i smirenog, kao trenera punog znanja.

Tin Srbić

HGS/SLOBODAN KADIć Hgs/slobodan Kadić

Imaju li u planu povratak u Japan ove godine? Kitakyushu, rodni grad Koheija Uchimure, za nešto više od dva mjeseca je domaćin Svjetskog prvenstva?
- Zasad to nemamo u planu. Treba se ipak malo odmoriti, pa ću onda bolje znati odgovoriti na to pitanje.

Gimnastički se pravilnik nakon ovih Igara uvelike mijenja, što znači da će i Tin značajno morati promijeniti svoju vježbu, odnosno ubaciti nove elemente koje dosad nije radio. Više se neće smjeti raditi pet letova iz iste skupine, letova koji su slični, već maksimalno tri, tako da je Tin već krenuo učiti atraktivne elemente "kovacs" i "kolman" kako bi ih ubacio sljedeće godine.
- Trebat će mi stvarno puno vremena da uvježbam konkurentnu vježbu po novim pravilima. Sigurno će cijela 2022. biti pripremna za to, ali nadam da ću je uspjeti usavršiti u novom ciklusu, pa da u Parizu opet mogu napasti. Moja želja je odraditi i Los Angeles 2028., ali vidjet ćemo kako će tijelo reagirati. Svakako bih volio nastupati u još dva olimpijska ciklusa.