Okončan je brzopotezni grčki turnir Svjetskog vaterpolskog kupa u Aleksandropoliju. Nadmetanje sa 6 utakmica u 7 dana, od kojih su zadnja dva dana odigrana dva kola u manje od 24 sata, s doslovno ranojutarnjim utakmicama (Hrvatska - Srbija u 9 ujutro po lokalnom vremenu, a to znači i buđenjem ne nakon 6.30 sati). Nešto što nikako ne ide na čast organizatoru odnosno World Aquatics koji se i dalje sprda s cijelim ovim sportom. No, to je neka druga tema, nešto o čemu smo uostalom već i pisali, što ne znači da ćemo prestati. Međutim, na ovom mjestu više ćemo se pozabaviti onim što nam se čini zanimljivijim, a to je igra Barakuda.
Turnir u Aleksandropoliju je bilo prvo natjecanje obnovljene, osvježene, pomlađene vrste izbornika Ivice Tucka. Momčad je na koncu zauzela 5. mjesto, plasirala se na završni turnir Svjetskog kupa u Sydneyu (22. - 25. srpnja). Ostvarenje koje ćemo jasno pohvaliti, iako i opet naglasiti kako to čak i nije bilo primarno. Ovogodišnji Svjetski kup nema baš nikakvu težinu, važnost, ali u ovom trenutku je hrvatskoj novoj vrsti koja je na začetku "brušenja" forme za OI u Los Angelesu 2028. (nije zanemarivo jasno ni SP 2027. u Budimpešti), bio od nemalene koristi. Za uvidjeti gdje se ovi dečki trenutačno nalaze u konkurenciji najboljih sastava na planetu, što je dobro, na čemu valja poraditi malo više, što ispravljati...
- Generalno, mislim da smo odigrali lijep turnir. Formirajući novu reprezentaciju, jasno da je bilo i određenih sumnji - po ovom će pitanju izbornik Tucak po okončanju turnira, te nastavlja.
- Nismo imali puno vremena za detaljnije pripreme, već smo ovo odradili "u hodu". Rezultati, same igre, pa onda i plasman na završni turnir Svjetskog kupa, daju nam za pravo vjerovati da smo na pravom putu. Vjerujem da smo formirali odličnu momčad u kojoj će sigurno biti još određenih promjena, ali već sada je ovo ogroman zalog za budućnost. Moramo imati u vidu da je ovdje jedno 4-5 mladića koji su praktički "do jučer" bili juniori, a koji će biti okosnica hrvatske reprezentacije ne samo za Igre u Los Angelesu, već puno dulje vrijeme i nakon toga. Još je puno posla ispred nas, to je jasno, ali stvoren je temelj zdrave i odlične reprezentacije.
Tako zbori trener. Ono što smo mi vidjeli u šest susreta jest poprilična izmjena u fizionomiji igre. Definitivno na bolje. Još i prošle godine u Singapuru na Svjetskom prvenstvu, a najviše minulog siječnja u Beogradu na EP, bilo je laiku vidljivo da smo - teški, spori. Daleko od suvremenog trenda u vaterpolu, ali ne baš i samo u tom sportu. Danas bez brzine, agilnosti, izdržljivosti, snage, te opet naglašavamo BRZINE, nema uspjeha. Uzaludan je talent i tehnika, ako ste u kretnjama, reakcijama manjkavi, spori. Nema tu sreće. Sada je tu puno toga drukčije. Mladići koji su ušli u pun pogon reprezentacije (Ante Jerković 18, Mislav Ćurković 19, Viktor Tončinić 19, Vlaho Pavlić 20, ali i Toni Radan 22, pa i Roko Akrap 25), donijeli su taj novi moment. Brzinu! Od plivanja do šuta.
- Na tomu ćemo i inzistirati jer ova nova momčad mora imati potpuno drukčiji ritam. Brži no dosad. To je sigurno dodatna dimenzija ove naše momčadi na kojoj moramo raditi. To je vaterpolo koji se danas igra. Nema više polagane igre, to više ne prolazi - jasan je i izbornik Tucak po ovom pitanju.
Osim brzine, novitet je i konačno probijena svojevrsna "blokada" u šutu s vanjske linije. Tu smo doista oduvijek imali jake adute, sjajne pucače, odlične strijelce, ali na posljednjim turnirima, prvenstvima bilo je ponekad nestvarno puno neodlučnosti, odveć kombinatorike, previše dodavanja, "mahanja", a "curilo"je vrijeme. Nije bilo dovoljno šuta izvana, a imamo lepezu Fatović, Bukić, Harkov, Žuvela, Lazić. Stalno se gledalo prema 2 metra, dodavanje na teške centre (Vrlić i Lončar). Sada je drukčije stanje. Sidraši su ne samo mlađi (Tončinić), nego i puno pokretljiviji (primarno Rino Burić, 29). Oni rade svoj posao, zarađuju izbačaje, ali bitnije od toga drže dubinu napada, primoravaju suparnike da zaigraju pliće, a onda dolaze na svoje šuteri i to su pokazali baš i ovi mlađi. Mislimo tu kako na Žuvelu (24), tako na još mlađe Pavlića, kao i Tina Brubnjaka (25). Uostalom ha, pa nisu valjda baš slučajno upravo Brubnjak i Pavlić i najbolji strijelci Prvenstva Hrvatske. Prvi "nosi" primorjaše, drugi jugaše. Jedan je desno (Riječanin Tin Brubnjak), drugi lijevo (Dubrovčanin Vlaho Pavlić). Potoni u sebi ima nešto u sebi što nas podsjeća ofenzivno djelomice na Mihu Boškovića. Daleko je još od njega, polako. U ovom sportu medijski ne radimo zvijezde od igrača nakon jedne utakmice ili gola, ali da je potencijal do neba visok, to stoji.
Jedan je igrač nedvojbeno zacementirao svoj status u A vrsti, odmah uz kapetana Bijača. Vratar Mauro Ivan Čubranić. Nije da smo iznenađeni jer već jako dugo prateći ovog mladića pišemo o njemu. Jako dugo, iako dečko ima tek 20, ali iza sebe i 4 čak godine prvoligaškog iskustva. Čudesno dobar vratar, a takvi su mu i geni očito. Naime, vratari u vaterpolu su mu bili i djed, otac i stariji brat Fran. Neka se ne naljute, ali Mauro Ivan ih je ipak sve već sad "prešišao". Najbolji vratar EP do 19 godine 2024., prošle godine brončani na SP do 20 i s tada 22 obrane (!) protiv Mađara u borbi za treće mjesto. Sada je pak u Mladosti gdje ga uči Frano Vićan (može li bolje?), te u A vrsti gdje mu je pak trener Renco Posinković. U Grčkoj je u pravilu bio dvoznamenkasti s obranama. Potvrda tomu došla je nakon završetka turnira. Naime, Mauro Ivan Čubranić proglašen je najboljim vratarom turnira u Aleksandropoliju.
No, kako ne bi došli do krivog zaključka. Nije baš sve i odmah perfektno. Ima tu u ovoj momčadi i s ovim mladićima još podosta za raditi. Centar Tončinić mora pripaziti na malo previše prekršaja u napadu, braniči Akrap, Ćurković, Radan još malo poraditi... No, za početak, ovo je i više no dobro.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....