Posljednjih nekoliko ljeta dosta vremena provodim na jugu Hrvatske, u očaravajućem Cavtatu, a jedan od mojih svakodnevnih rituala jutarnja je kava ispred Caffea Delfin poznate obitelji Sukno, smještenog tik uz crkvu sv. Nikole, na rivi i uz mjesno plivalište.
Društvo je uglavnom isto: Lukša Glavinja, majstor Ljubo Brailo, Luko Vezilić i čovjek zadužen za razbijanje jutarnjeg mamurluka i snova iz prethodne noći, Gašpar Gago Butigan.
Najstariji među njima, a svojom osobnošću svakako i jedan od najupečatljivijih, jest Luko Vezilić (78). Trebalo mi je, priznajem, dosta vremena da doznam kako gotovo svakodnevno pijem kavu s jednim od znamenitijih Konavljana i svojedobno jednim od najboljih vaterpolskih vratara na svijetu.
Vezilić je kao vratar dubrovačkog Juga i reprezentacije Jugoslavije ostvario karijeru kakvom se rijetki mogu pohvaliti. Osvojio je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980., broncu na Svjetskom prvenstvu 1978. u Zapadnom Berlinu, broncu na Europskom prvenstvu 1974. u Beču te srebro na Europskom prvenstvu 1977. u Jönköpingu. Na Mediteranskim igrama u Splitu 1979. osvojio je zlato.
A možda i najimpresivniji podatak u cijeloj priči glasi: 1978. i 1980. proglašen je najboljim vaterpolskim vratarom svijeta.
Legendarni vratar Juga osvojio je još niz klupskih i pojedinačnih priznanja, ali već je i ovo dovoljno da se shvati o kakvoj je sportskoj veličini riječ.
I zato mi je pomalo nevjerojatno da smo zajedno popili desetke kava, a da nisam zapravo znao s kim sjedim. Ali to možda najbolje govori o Luku Veziliću. Skroman je, nenametljiv i ugodan čovjek koji ni jednom gestom ne daje naslutiti što je sve napravio u sportu. Reklo bi se - svjetski, a naš.
Jedva smo ga nagovorili na razgovor za Sportske novosti, a povod nije mogao biti bolji. Njegov unuk i imenjak Luko Vezilić sa samo 16 godina nastavio je obiteljsku vratarsku tradiciju. Kao kapetan hrvatske U-16 reprezentacije ovoga je ljeta u Zagrebu postao svjetski prvak nakon pobjede protiv Španjolske 10:7, a proglašen je i najboljim vratarom Svjetskog prvenstva. Dakle, dva Luka Vezilića, dvojica vratara i dvojica najboljih na svijetu u svojim generacijama. Takva se obiteljska sportska priča doista rijetko viđa.
Razgovarali smo uz cavtatsko plivalište. Upravo ondje gdje je praktički sve počelo i odakle su dvojica Vezilića, svaki u svoje vrijeme, krenula prema svjetskom vrhu.
Poštovali smo obiteljsku hijerarhiju pa smo pred "mikrofon" najprije pozvali Vezilića seniora i pokazali prema plivalištu prepunom mladih vaterpolista.
Ovdje je, dakle, sve počelo?
- Da, da... Ovdje je sve krenulo. Onako spontano, bez velikih snova i visokih ciljeva. Bila je tu jedna skupina entuzijasta. Ja sam poslije imao i sreću da sam otišao u dubrovački Jug.
Došli ste sve do reprezentacije, osvajali velike medalje, a čak ste dva puta proglašeni najboljim vratarom svijeta. Uz vaše se ime veže i specifičan stil branjenja. Stručnjaci su govorili da ste bili daleko ispred svog vremena, posebno zbog brzine, elastičnosti i načina na koji ste sudjelovali u igri. Praktički ste svojoj momčadi bili dodatni igrač?
- Imao sam jako dobar pregled igre, a često sam izlazio s vrata, nešto slično kao što danas rade nogometni vratari. Na neki sam način stvarno bio dodatni igrač obrane.
Kažu da vam je jedan od specijaliteta bila "banana". Što je zapravo "banana"?
- Nešto slično kao blokada u košarci. Brza reakcija, iskok iz vode i blokiranje protivničkog udarca.
Pratite li danas vaterpolo?
- Pratim, ali ne više toliko intenzivno. Nisam se isključio iz sportske svakodnevice i pratim što se događa u sportu, ali više ništa nije pod obvezno.
Unuk Luko krenuo je vašim stopama. I on je vratar, a već je proglašen najboljim na svijetu u svojoj generaciji. Opet se pokazalo da krv nije voda?
- Presretan sam zbog njegova uspjeha. Premda bih volio da je krenuo nogometnim putem. Bolje bi prošao, više bi zaradio, ha-ha... Meni je ipak najvažnije da je u sportu i da je sretan u tome što radi.
I drugi unuk, Petar, također je u vaterpolu i ponovno na vratarskoj poziciji?
- Petar također ima vratarskog dara, ali uvjeren sam da bi bio jako dobar i kao nogometni vratar.
Jeste li vi na kraju imali neke konkretne koristi od vrhunskog vaterpola? Jeste li dobili stan, sportsku mirovinu?
- Mirovinu imam. Stan nisam htio uzeti, iako sam na njega imao pravo nakon osvojene srebrne medalje na Olimpijskim igrama. Eto, prijatelj Gago zbog toga me zeza i govori da sam humanitarac.
Jesu li vaši rezultati i sve što ste napravili dovoljno priznati od lokalne zajednice, države, Hrvatskog vaterpolskog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora?
- Jesu. Bilo je određenih pogodnosti, ali ja se nikada nisam nametao niti sam tražio privilegije.
A obitelj?
- Supruga je također u mirovini. Kći je profesorica i doktorica arhitekture, danas se preziva Strmo i predaje na fakultetu u Zagrebu. Sin radi u Zračnoj luci Dubrovnik. Podarili su nam sedmero unučadi, kći dvoje, a sin petero. Vjerujem da će među njima biti još sportaša. Zbog svega toga stvarno sam sretan i zadovoljan.
Unatoč tako velikoj karijeri, gotovo vas i nema u medijima.
- Vjerujte mi, uvijek sam izbjegavao medije. Evo, danas sam se ipak malo oslobodio, ha-ha...
Igračku karijeru završili ste prilično rano. Zašto?
- Na utakmici Kupa 1980. protiv splitskog Jadrana Neven Kovačević nakon izvedene "šraube" pogodio me prstom u oko. Nehotice, naravno. Ozljeda je bila nepopravljiva i to je, nažalost, bio kraj moje vaterpolske karijere.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....