Za Hrvatsku, za naše Barakude 37. Europsko prvenstvo će završiti ovog četvrtka već. Srazom sa Španjolcima za peto mjesto. Utakmicom koja će ostati više fusnota naše nacionalne vaterpolske povijesti. Blijeda ili siva, u svakom slučaju ne baš draga uspomena. Europsko prvenstvo za Hrvatsku će završiti tri dana prije onog u kojem će se odvijati borba za medalje. Kada osvane nedjelja, najbolji će vaterpolisti Europe imati svoj spektakl. Mi ćemo, Hrvatska, odnosno naši vaterpolisti, tada već biti daleko. Ne ispred, nego iza. Doma.
Nije nešto na što su baš Barakude naviknule. Sebe i svoje navijače. U utakmici s Italijom ili nakon nje, ne možemo se ljutiti niti na suce, ni na temperaturu vode u bazenu, termin početka utakmice, na ništa... Osim na sebe.
Na cijelom turniru, ne računajući Španjolce u četvrtak, dobili smo Sloveniju, Gruziju, Rumunjsku i Tursku. Jedine dvije "prave" koje su imali, Grčku i Italiju su izgubili. Glatko! E, sad se više ne može pričati o lošem danu ili izostanku sreće. Dapače, u rujnu kada smo ždrijebom doznali suparnike, u glas smo svi tvrdili - od izbornika do nas novinara - pomazio nas ždrijeb. Pustimo sad priču što je u međuvremenu ispalo da je Grčka istinski sjajna, po nama čak i favorit za zlato; ili što je Italija briljirala u pripremama. Imali smo ždrijeb za poželjeti. Trebalo je dobiti samo jednu od dvije "teške" utakmice za ući u polufinale. Jednu! E, pa kad to nismo uspjeli, kad za to nisu sposobni, onda je ispravno i sportski što se u hrvatskoj reprezentaciji trenutačno pakira oprema, prtljaga za put doma. Nismo ni zaslužili bolje i više.
Obrani i ponovo ne bi odveć imali što za zamjeriti. Niti protiv Italije. Bolna točka, rak-rana je napad. Dvije stavke.
Jedna je igrač više. Protiv Grčke 4-15, protiv Italije 8-22. To je 26 odnosno 36 posto. Igrač više nama je postao problem previše.
Druga stavka je anemičnost napada. Bez šuta. Kao da nedostaje odlučnosti, hrabrosti. Što točno, pokazat će raščlamba, malo stručnija, studioznija za koju sad još nije vrijeme. Što ne znači da se može čekati. No, jedno se jednako tako samo od sebe nameće kao i više no razvidno. Nedostaje nam frajer s... mošnjama, kako bi to rekao Vjeko Kobešćak. Netko tko bi se uzdigao iznad vode i opalio. Ne mahao, nego reagirao brzo, odlučno, jako. Nedostaje čovjek koji radi prevagu u igri. Netko kao Granados u Španjolskoj, Mandić u Srbiji, mali Balša Vučković u Crnoj Gori ili Argyropoulos u Grkoj, a da ne spominjemo Manhercz u Mađarskoj.
Možda je to Marko Žuvela ili malo drukčiji Loren Fatović. Onaj Lolo koji poteže bez puno mahanja, nego odmah iz prve ili kada "podiže" loptu s vode i ispaljuje projektil. No, netko nedostaje, a ne mislimo da nemamo takvih igrača. Pa i iz sadašnje postave, a da ne govorimo o nekim mladim igračima čije vrijeme dolazi. U biti, možda je i došlo. Sad ćemo spomenuti samo jednog, Vlaho Pavlić. Iako, nije jedini. Imamo mi još nekih jako dobrih mladića koji već bilježe minute na seniorskoj razini u svojim klubovima.
Ovime međutim ne mislimo da se pogriješilo u odabiru 15 za Beograd. Ne, bili bismo licemjerni kada bismo sada takvo što napisali jer smo i nakon Tuckovog odabira za ovo EP jasno naznačili, stojimo iza toga i danas, to je bilo u tom trenutku 15 najboljih i u velikoj mjeri logičan odabir. A kakva nam je budućnost, imamo li kadrove za velike stvari za sutrašnjicu, o tomu možemo više sutra. Sad ćemo samo zapisati da ne treba očajavati za sutrašnjicu. Pod uvjetom pravih poteza već... hajde, ne baš sutra. Ništa sutra, "vrući" i naprečac, ali u ponedjeljak... To već da. Jer brzo će SP u Budimpešti za godinu i pol, pa Igre u Kaliforniji za dvije i pol. Reagirati treba... sada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....