Mi Hrvati smo osmislili novo vaterpolsko pravilo u mlađim uzrastima, posebno na svjetskim prvenstvima i za mlađe uzraste. Od ljeta 2026. ostatak svijeta igra za dvije medalje - srebrnu i brončanu. Zlatna naime ide... nama, Hrvatima!
Bahato malo, jel‘? Je, znamo da je nadmeno, ali dajte nam malo za pravo. Barem koji dan guštanja. S pokrićem. Jer, u ljeto 2026. su se odigrala dva svjetska prvenstva u muškoj konkurenciji mlađih uzrasta. U portugalskom Rio Maioru juniori do 18, a u našem glavnom gradu kadeti ili dečki do 16. Oba puta je na najvišem jarbolu na kraju bio hrvatski stijeg i čula se Lijepa naša. Dva zlata, dva naslova svjetskih prvaka u razmaku od 36 dana. Pa, jel‘ to činjenica? Na "štihu" smo. U redu, nećemo više ovim tonom jer nije u duhu sporta, a sjetimo se odmah i one - "U pobjedi se ne uzvisi, ni u porazu ne ponizi".
Čak dva zlata različitih uzrasta nije svakogodišnje postignuće, iako imali smo jednu takvu godinu. Bilo je to 2009. kada su zlata osvojili dečki do 20 na SP u Šibeniku (izbornik Ivica Tucak), dok su na Kreti iste godine momci do 17 bili zlatni na EP (izbornik Ivan Asić). Ova je mrvicu jača zato jer su tu u pitanju dva svjetska zlata. Da, ujedno i prva medalja uopće hrvatskog vaterpola za uzrast do 16 godina.
- Najmirnija dva dana u životu. To su mi bili polufinale i finale. Eto, spavao sam kao beba.
Tako nam je nakon finala u nedjelju u Zagrebu zborio tvorac ovog drugog zlata, friškog do 16, Bruno Sabioni. Drago nam je zbog svakog dječaka/mladića koji se veselio u kasnu nedjeljnu večer uz pjesmu, zastave, Thompsona i Mišu Kovača i Nove Fosile na bazenu uz Savu. Gledali smo tu mladost i uživali u njihovoj zasluženoj sreći. Međutim, osobito ipak zbog njihovog trenera, šibenskog stratega Brune Sabionija. Samoprijegornog, ludo marljivog, vaterpolu do srži predanog trenera koji nije imao laganih zadnjih pola godine, s naglaskom na zadnja 4 mjeseca. On zna najbolje na što pritom mislimo, a nismo rijetko u kontaktu.
U travnju je trener kojem se danas čestita jer je svjetski prvak dobio "pedalu" u Solarisu. Kad rezultat pati - onda trener plati. Ni kriv, ni dužan. Odmorio je malo i prebacio se na novi zadatak jer je znao da ga u ljeto čeka repka do 16.
Reprezentaciju je pak vodio na način koji bi vjerujemo obožavao Ratko Rudić, ali koji je jako rijedak danas. Okupljao je momke svako malo, svaki mjesec, a onda zadnjih mjesec dana prije SP ih "cijedio", nije bilo niti jednog slobodnog dana. Nikakvo čudo onda kada je ljevak Vito Lokas nakon finala zavapio kroz smiješak.
- Naporno smo radili, mjesec dana bili skupa i ne možemo se više međusobno vidjeti.
Počeli su žestoko ako se ne varamo u Makarskoj, 12. lipnja. Bilo je tu nakon Makarske i Herceg Novi. Tada je slijedila manja stanka, a onda zadnjih mjesec dana bez prestanka skupa. U Italiji u tamošnjem olimpijskom kampu, na 40 stupnjeva u hladu i 90% vlage. Pakao! Završne su pripreme bile u Varaždinu, ali glavni problem čak i nije toliko dugotrajan zajednički boravak, koliko nestvarno puno tegoba, ozljeda, bolesti. S time da su one kulminirale tjedan dana prije početka SP u Zagrebu. U Varaždinu, na turniru Croatia kup igrali su finale protiv Srbije, a za utakmicu je imao ne više od 7-8 zdravih igrača. Nekakav se virus uvukao među njih. Najbolji strijelac Ante Domazet izvan stroja, vratar Šeparović posve u autu. Došli su u Zagreb koji dan prije početka SP, a zapravo orni samo za Dom zdravlja.
- Zadnjih 10 dana nismo zajedno na treningu svi. U subotu ujutro 11, navečer već 13, u nedjelju 14, a suparnici nas sve gledaju sa strane, prebrojavaju i vide da nešto nije u redu.
No, istog je trenutka prestao naricati.
- Ovako, sad je gotovo s time. Rekao sam dečkima - "Gledajte, zbog nas Prvenstvo neće pomaknuti, nema više priče o bolestima. Tko je zdrav igrat će, pa koliko nas ima, ima nas".
Ipak, jednog je morao prekrižiti u zadnji trenutak. Drugog vratara, Ivana Šeparovića. Pozvao je u zoru prve utakmicu, u zadnji tren trećeg vratara, Karla Galea iz Medveščaka.
- Makar, i on je bolestan, ali ne toliko jako kao Šeparović - rekao nam je izbornik.
Nesalomljivi duh i pošten pristup prema sportu. Negdje mu se trebalo vratiti, iako cijeli turnir Hrvatska je u zapisniku jedina imala samo 14, ne 15 igrača. Imali so mi prijavljenih 15, ali Luka Terzić je cijelo vrijeme ležao u krevetu, 6 dana temperatura preko 38. Nekoliko ga virusa napalo. Ozdravio je na dan polufinala, došao na trening, ali nama šanse da bi zaigrao. Preslab. No, kako je ipak cijelo vrijeme bio u Zagrebu, na SP i s repkom, jasno da ima medalju. Samo, ima i Šeparović. Nakon finala se sjetio trener.
- Ja bih samo sada iskoristio priliku i spomenuo nešto. S nama je ovdje trebao biti i Ivan Šeparović i zato ću sad ovo pokazati - posegnuo je u džep i izvukao kolajnu, te rekao.
- Ivane, ovo je tvoja medalja, ja ju čuvam za tebe.
Sjajan potez. Trener mora i za ovakvo što imati smisla. I da, trener svjetskog prvaka koji je prije 4 mjeseca dobio otkaz u matičnom klubu nije danas nezaposlen. Prepoznali su ga jako brzo, i puno prije SP u Zagrebu i to u Bjelovaru! Ambiciozna, mlada sredina koja dobiva sjajan novi bazen, gradi i novu vaterpolsku priču. Za početak su povukli sjajan potez odabravši pravog učitelja. Koji je u međuvremenu pokorio svijet.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....