Barakude nakon jedine mrlje protiv Grčke love top 4 i traže više brzine, ritma i hrabrosti

Temeljem izmijenjenog sustava natjecanja, ovo smo vaterpolsko EP podijelili u dva dijela nadmetanja po skupinama. Što je načelno točno. Sada smo tek došli do zadnje utakmice drugog dijela, one koja je pred nama u srijedu, 21. siječnja. Iako de facto ispada da tek sada slijede dani odluke, praktički eliminacijski dio.

Četvrtfinala nema, ali ćemo ih u Beogradu ipak na određeni način gledati. U utorak u E skupini obračunat će se Španjolska i Mađarska za ulazak u Top 4, budući da je Srbija već “unutra”. Isto vrijedi za našu skupinu F, u kojoj su Grci također osigurali polufinale, pa i prvo mjesto u skupini. Mi ćemo, odnosno naši vaterpolisti, u srijedu odigrati dvoboj odluke s Talijanima. Dani odluke su, dakle, utorak i srijeda. Nama je, jasno, zanimljiviji onaj potonji dan.

Hrvatska je od pet utakmica pobijedila lagano i uvjerljivo četiri. Padali su kao snoplje Slovenija, Gruzija, Rumunjska i Turska. Jedini poraz bio je od Grka. Mnogi će reći, i ne možemo osporiti ni takav pristup – poraženi u jedinoj utakmici protiv dostojnog, velikog suparnika. Točno, uz jedno ipak “ali”...

Taj jedini poraz uslijedio je u srazu protiv istinski izvanredne momčadi, sjajno ukomponirane, odlično posložene, dobro vođene, a generacijski takve da je to sastav čiji reprezentativci tek ulaze u igračko najzrelije doba – od 26. godine nadalje. A nije ni da su neiskusni. Pa opet, čak i u toj utakmici u kojoj su Barakude bile ispod svoje razine samo prve dvije četvrtine, Hrvatska je bila u prilici čak i pobijediti. Da je, primjerice, u zadnje dvije minute, u posljednja tri napada “ušla” samo jedna lopta ili da onaj Argyropoulos nije pogodio nešto što je upitno hoće li mu više ikad uspjeti (šrauba), danas bi dojam bio nemjerljivo viši, bolji. Danas bismo već možda bili u polufinalu.

Ako bismo nešto secirali ili analizirali, a to realno možemo samo na temelju jedne utakmice (Grčka), što samo po sebi nije zahvalno, onda se nameću dvije ocjene, dva stava.

Prva ocjena, ona koja nam daje vjeru u uspjeh protiv Talijana, recimo nadu za ulazak u najbolja četiri u Europi, svakako je obrana. Zamjerke joj ne možemo naći. Sigurna, čvrsta, uigrana, agresivna, a točna i još k tomu s pouzdanim vratarima. Sa spoznajom da je obrana nešto što je najteže uigrati, a temelj rezultata svake momčadi u svakom sportu, ova spoznaja mora nam ulijevati pouzdanje.

Druga ocjena već je malo kompleksnija i zaslužuje nižu razinu od obrambenog učinka – napad. No tu mislimo na izostanak veće odlučnosti, napadačke drskosti, stalne opasnosti. Netko će reći kako u ovoj momčadi nedostaje – iako ne volimo tuđice, koristit ćemo se jednom – “killer”. Frajer koji će bez straha, kad je najteže, kada zvoni u ušima i kada se mnogima ruke malo tresu, uzeti tu loptu, podignuti se i ispaliti “tomahawk” prema suparničkom golu. Osobno držim da imamo lijepu napadačku lepezu u kojoj pojedinci imaju tu razinu drskosti, a istodobno i sve predispozicije za biti baš “taj igrač”. Lijevo Fatović svakako, to je nejednom znao i iskazati. Od kluba do reprezentacije, ali kapacitete po ovom pitanju posjeduju i Harkov desno. I još jedan, Marko Žuvela. Visok, dugačke ruke, što je onda i sjajna, velika poluga.

Jasno, ono što moramo još više podignuti, jer za to imamo igrače, jest brzina, ritam, pa onda još malo brzine, kontre... Bukić, Fatović, Harkov, ali i Lazić, pa i opet Žuvela... Pa, to je hrvatska vaterpolska štafeta za medalju.

Potencijala ima, a uz sve ne ovisimo ni o kome doli o sebi i svojem umijeću, znanju i iskustvu. S takvom spoznajom gledamo s popriličnim optimizmom prema srijedi. I danu odluke. Nadamo se, tek prvom u nizu “dana odluka u Beogradu”.