One nisu medijski popularne, kamere i mikrofoni njih rijetko prate. Zadnjih su dana spominjane često, ali bojim se da ne varamo, no sljedećih godinu i pol teško da će ih se itko uopće sjetiti da postoje, osim jednog do dvojice novinara. A i to ne zato jer bi to redakcije ili urednici tražili, dapače. One nisu ni nešto ekstra plaćene. U najvećem dijelu klubova nisu plaćene skoro pa ništa.
One dolaze iz lige koja broji ukupno šest klubova, na papiru. U stvarnosti su to tek dva-tri ozbiljnija kluba. Jedan od prvoligaških klubova je, recimo, Mursa iz Osijeka, a njihove su igračice posebna priča. To je vaterpolski klub iz grada koji nema ni bazen (!?), pa treninge i utakmice odrađuju u Slavonskom Brodu i Vukovaru. Posljednjih osam godina (nije šala) nisu dobile ni jednu utakmicu, ali one i dalje igraju, trude se, treniraju i one su dodatno malo sportsko čudo.
Godišnji proračun 15.000 eura
Daleko najbolji ženski klub iz ovog sporta u Hrvatskoj do prije koju godinu imao je proračun 15.000 eura. Godišnje! Sad znate o čemu pišemo. U redu, u međuvremenu se stanje malo popravilo, ali još uvijek je to smiješno malo u odnosu na muške pogone.
Iz te i takve lige, konkurencije koja je vrlo „tanka“, izranja hrvatska seniorska ženska vaterpolska reprezentacija. Ona skupina djevojaka koja se ovog tjedna vratila s Madeire, gdje je osvojila 6. mjesto u Europi! One su jedna od najčudesnijih, a lijepih priča hrvatskog sporta u posljednje vrijeme.
Doduše, taj pridjev „seniorska“ isto gordo zvuči, jer tu ima više juniorki, pa i kadetkinja. Na EP-u u Portugalu nastupale su dvije 16-godišnjakinje. To je uzrast za koji skoro pa roditelji trebaju dati odobrenje za prelazak državne granice. Čak i nismo daleko od istine.
- Kad smo došle u hotel u Portugalu, sve smo kao gošće dobile one narukvice plave boje, kao oznaku da smo gošće. Samo su njih dvije dobile u narančastoj boji koja je namijenjena za... djecu - kroz osmijeh će njihova trenerica, izbornica Mia Šimunić, kreatorica najvećeg uspjeha u povijesti hrvatskog ženskog vaterpola.
Usred prvenstva ponajbolja igračica, Jelena Butić, koja studira u SAD-u, sat vremena nakon pobjede nad Srbijom (10:8), u utakmici u kojoj je postigla 4 gola, 2 asistencije, 1 blok i 2 presječene lopte suparnica, „odjurila“ je u hotelsku sobu i poslala poruku u WhatsApp grupu.
- „Cure, sljedećih sat vremena ne ulazite u sobu 515. Polažem ispit.“
Jelena je, naime, online polagala ispit na sveučilištu Arizona State! I da, položila ga je. Od maksimalnih 20 bodova zaradila je 18. Podsjeća nas to malo na priču od prije koju godinu, kada je Kiara Brnetić, koja je diplomirala medicinu, dakle dr. Brnetić, u subotu navečer osvojila Hrvatski kup, ali nije mogla slaviti trofej jer je hitala u Zabok, gdje je u tamošnjoj bolnici, na hitnom prijmu, imala dežurstvo u nedjelju od 6 ujutro. Kada bi reprezentacija trenirala u Varaždinu, ona bi nakon smjene hitala iz Zaboka na trening. E, pa ako to nije sport, njegova srž, esencija, ne znamo što jest. No ta se priča ne prekida, ona se nastavlja, prenosi i dalje.
Ono što je manje poznato jest da je ova hrvatska reprezentacija sjajan domet na EP-u ostvarila bez čak pet igračica koje su igrale još do prije samo pola godine na SP-u u Singapuru, ali su sada bile izvan konkurencije. Bilo da je riječ o ozljedama, bolestima, odustajanjima. Nije bilo kapetanice Mateje Skelin, pa prve vratarke Latice Medvešek, zatim Ane Desnice, Lare Srhoj, Nine Jazvin. To je trećina reprezentacije!
- Osipanje reprezentacije posebno je poglavlje za cijeli ženski sport, a posebno vaterpolo. Osipanje je počelo kad smo se vratile sa SP-a do 20 godina u Brazilu, prošlo ljeto. Sletjele smo u utorak, dan kasnije već mi je jedna igračica, koja je igrala i seniorski SP u Singapuru, rekla: „Trenerice, ja odustajem, ja više ne mogu, ovo je meni teško“ - prisjeća se izbornica Mia Šimunić.
Učenje i polaganje ispita za vrijeme priprema i turnira
- Onda, mjesec dana prije EP-a, završimo jedan dio priprema, dan kasnije opet poziv i riječi: „Ja ipak neću, ne mogu“. Jedna, druga, treća, četvrta, i onda je uslijedio najveći šok, kapetanica Mateja Skelin dva tjedna prije Madeire odustala je iz zdravstvenih razloga. Taj šok trajao je dva dana, trećeg dana nastavili smo s djevojkama koje smo imali, zaboraviti na sve ostalo. I zapravo... zapravo nam nitko nije nedostajao. Možda se tako trebalo dogoditi, da ostanu one koje zaista žele, mogu i koje su to i pokazale.
Riječi koje su nas malo podsjetile na stav Ratka Rudića iz njegovih izborničkih dana. Nikada nije bilo „kuknjave“ za onim koga nema. Doduše, u ženskom vaterpolu to je nemjerljivo teže jer je baza premalena, te je izostanak samo jedne igračice silno težak udarac. Samo usporedbe radi, jedna Nizozemska ima oko 250 ženskih vaterpolskih klubova. Mi nemamo toliko vaterpolistica ukupno!
- Jednog dana, tijekom priprema u Zagrebu, u hotelu smo završili večeru i vidim njih pet-šest ostaju zajedno, ali otvorile su laptope i nešto pričaju, pišu... Dođem, pitam ih: „Cure, što radite?“. One mi vele: „Trenerice, imamo ispit, pa učimo“. Dakle, nakon cijelog dana s dva naporna treninga one idu učiti. Nina Medić odradila je tri ispita. Jedan je imala dan prije puta u Portugal. Tako da je meni, kao trenerici, njih jako lijepo vidjeti i s bilježnicama i knjigama.
Ove djevojke, uz to što su vrhunske sportašice, odlične su i u školi i na fakultetu. To sad i jest sljedeći, najveći problem hrvatskog ženskog vaterpola i zašto je na svakom natjecanju naša reprezentacija najmlađa. Malo koja nakon 22 ili 24 godine ostaje u vaterpolu. Jednostavno, kada dođe vrijeme zaposlenja, sport trpi...
Samo u zadnje četiri do pet godina čak je 30 djevojaka, reprezentativki, otišlo iz vaterpola. E, to je već problem koji ne može riješiti jedna trenerica. Ostaje tek nada da će sustav, HVS, HOO učiniti nešto, pripomoći da jezgru ove, daleko najnadarenije generacije, sačuvamo. Posebno stoga što vrijede, što su radnice, posjeduju umijeće i znanje i što su jednostavno, u svojoj biti i duši, sportu odane.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....