Uzlet Hrvatske nije donio jedan čovjek ili jedna odluka, već otkrivanje problema, rad klubova i ‘trenerski konzilij‘

Minulih mjesec i pol dana u stopu smo pratili nastupe, utakmice, radovali se golovima i uspjesima mlađih uzrasta našeg vaterpola. Proslavljali na koncu njihove trijumfe u finalima, naslove prvaka svijeta i Europe. S punim pravom veličali te domete, ali i naglašavali nesvakidašnjost, raritetnost pothvata kakav svijet muškog vaterpola u globalnim razmjerima jednostavno - ne poznaje.

Tri su natjecanja u različitim dobnim uzrastima bila organizirana u ljeto 2026., a sva tri su osvojili... Hrvati! Neka nitko ni ne pomisli da je stoga što drugi ne mare, nisu se pojavili, poslali druge garniture. Dapače, pa samo u Zagrebu na SP do 16 je došlo 36 momčadi, najveći broj ikad. Jednako tako, i na preostala dva natjecanja (SP do 18 u Portugalu 20 momčadi i EP do 20 u Bugarskoj 16 sastava), došla je elita. Nitko nije izostao. U konačnici, nacije poput Španjolske, Italije, Grčke, a poglavito Mađarske imaju više i novca, igrača, klubova, pa i bazena. Zapravo, po mnogim od navedenih stavki su bolji i Francuska, Nizozemska, a u infrastrukturi čak i Njemačka. Dakle, veličanje "zlatnog triptiha" mladog hrvatskog vaterpola ima veliko, jako pokriće.

Hrvatska proslava zlata u Varni

European Aquatics via HVS

Međutim, još nešto valja naglasiti. Koliko god se opravdano veselimo i ponosni smo na ova zlata, jer uostalom osvojili su ih naša djeca, naša mladež, prava njihova vrijednost, sva bit i svrha uspjeha nije u sadašnjim medaljama. Prava je svrha, vrhunaravni cilj - seniorska reprezentacija! Ona je vrh koplja. U svakom sportu, a vaterpolo tu nije iznimka. Konkretnije, poanta je koliko će sve ove mlade generacija dati igrača za Barakude, za seniorsku momčad. Onu koja juriša na medalje na olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima koji su u žiži pozornosti... Za momčad koja je zrcalo uspješnosti i veličine nekog sporta.

U jednom smo se trenutku u nedalekoj prošlosti (opravdano) pobojali. Godine 2017., tadašnja je reprezentacija do 17 osvojila srebro na SP. Godinu ranije je bilo i zlato za momčad do 18. Snivali smo mirno. Onda je došla 2018.... bez medalje. Dobro, dogodi se. Pa 2019... opet ništa. Hm, nije baš dobro, možda nesreća, suci, sve i svakog smo krivili. Godina 2020. je bila pandemijska, ali ni 2021. ništa! S tim da su svake godine nastupale uglavnom po tri različite generacijske mlade momčadi. To je 20-ak uzastopnih prvenstava bez medalje, neka i s vrlo niskim plasmanima. E, to je već bio problem. Alarm oglašen. Neće biti dobro. Da skratimo, taj medaljaški post je potrajao punih 7 godina, sve do 2024.

Onda nas je "krenulo". Te godine europski naslov do 19 u Burgasu (izbornik Bajić), pa 2025. svjetska bronca do 20 (opet izbornik Bajić) i sada ova tri zlata (do 16 - Sabioni, do 18 Koljanin i do 20 - Bajić).

Logično je postaviti pitanje. Što se dogodilo? Koji potez? Koji čovjek? Koja i kakva odluka? Odgovor je višeslojan, ne tako jednostavan.

Pehar, zlato i barjak - prvaci Europe su doma

DARKO TOMAŠ/CROPIX

Prije okvirno 2-3 godine (možda tek jedna više), Hrvatski vaterpolski savez je locirao problem i oformio svojevrsni, mi ćemo ga nazvati, "konzilij".

Emil Nikolić, trofejni bivši trener Juga, vraćen je iz Šapca i imenovan koordinatorom mlađih reprezentacija. Svih, od 16 do 20 godina. Milivoj Bebić, član Upravnog odbora HVS-a, član Kuće slavnih u Fort Lauderdaleu, svjetsko ime daje svoj stručni doprinos. Neven Kovačević, doktor kineziologije od nedavno, bivši izbornik i silno predani radnik, organizira kampove za djecu, za još mlađe uzraste, od 11 do 14 godina, po cijeloj Hrvatskoj. Od Varaždina, Splita, Đakova, Rijeke, Šibenika, Zagreba, Dubrovnika, Zadra, Vukovara i okuplja u svakom kampu po 30, 40, pa i do 60 djece iz svih klubova uz stručni nadzor 6-7 trenera. Uči ih se svemu. Od vaterpola, osnova do taktike, ali i do pristojnog ponašanja za objedom, odnosa prema suparniku, kako se stoji za intoniranja himne. Do najmanje sitnice koja se nekomu može činiti smiješna, ali to se zove odgoj u ili uz sport.

Obilaze se klubovi, razmjenjuju mišljenja, razgovara s trenerima, nastojati graditi neki naš, specifičan hrvatski stil vaterpola. Uostalom, u tomu sudjeluje dakako i izbornik seniora, Ivica Tucak. Ukoliko se djecu podučava na određeni način jedom stilu, načinu igre i ponašanja, onda će njihovo uvrštenje u A vrst biti brže, bezbolnije.

Nadalje, silno je velik broj natjecanja u vaterpolu. U svim uzrastima, čudo jedno. To je s jedne strane novčano opterećenje klubovima, ali bez liga i kupova, puno utakmica, nema napretka mladih.

‘Kanta‘ puna zlata

DARKO TOMAŠ/CROPIX

Po skromnom sudu ovog novinara, jedna od stavki koja je pripomogla, jest povratak u nacionalne okvire odnosno izlazak iz regionalne lige. Prvo, igrači iz "manjih" klubova su napokon dobili više prilika igrati protiv "velikih, elitnih". Drugo, klubovi su dali maksimalnu priliku, sve veću minutažu, povjerenju mladićima. Iz reprezentacije do 20 godina, doslovno svi igrači su prošle najmanje dvije sezone igrali seniorsko Prvenstvo, neki čak i Ligu prvaka i Eurokup (Tončinić, Jerković, Šušić, Skejić, Ćurković). To je strašno bogatstvo! U reprezentaciji do 20 igraju igrači iz Primorja, Juga AO, Mladosti, Jadrana, Mornara, Solarisa. Čak 6 klubova.

Čak trojica igrača su igrali ovo ljeto i za U-18 i U-20 (Batoš, Rogić, Skejić). Iz momčadi do 20, seniorski su reprezentativci već Tončinić, Ćurković, Šušić, Jerković. Samo godinu dana više ima tandem sjajnih, vratar Mauro Ivan Čubranić koji već konkurira nedodirljivom Bijaču, te strijelac Vlaho Pavlić.

Dakle, ne postoji jedan čovjek, jedna odluka ili potez koji je sve promijenio i "izmislio" ova zlata. Postoji samo jasno i blagovremeno determiniranje problema, te odlučno otklanjanje nedostataka. U biti, sustav i rad. Jako, jako puno rada, truda. Daleko od naslovnica i TV kamera, ali uz ispravan i silan trud, dolaze uspjesi, a s njima medalje, pa onda i TV kamere.