Luka Lončar: ‘Vrijeme je za brže Barakude jer s ovakvom igrom nemamo šanse‘

Reprezentativna karijera centra Luke Lončara (38) neraskidivo je vezana uz izbornika Tucka. Naime, Lonac, kako suigrači zovu ovog igrača koji je u biti počeo kao branič, da bi s vremenom postao vrhunski sidraš svjetske klase, među Barakude je ušao odmah nakon OI u Londonu. Istog trenutka kada je Tucak preuzeo kormilo vaterpolskog broda od Ratka Rudića. Od tada do danas, Tucak i Lonac „jedre” zajedno. Postojalo je tek manje razdoblje razdvojenosti kada je Lončar nakon Igara u Tokiju okončao, barem je takav tada bio stav, karijeru u hrvatskoj vrsti. Takav status razdvojenosti trajao je nepune tri godine. Uoči EP-a 2024., odnosno one „lude” i neponovljive godine u kojoj će Hrvatska igrati u sedam mjeseci sva tri finala najvećih natjecanja – EP u Zagrebu, SP u Dohi i OI u Parizu.

Sa silnim igračkim iskustvom, a prikupilo se u konačnici već ponešto i godina, s mnoštvom medalja, Lončar je postao jedan od stožernih igrača Tuckove flote. Jedan od trenerovih istinskih oslonaca, pa čak i jedan od onih koji, uz kapetana Bijača, „drži” svlačionicu, održava atmosferu. Čovjek koji ima puno toga za ponuditi u promišljanju igara i rezultata i ovdje, u Beogradu. Saslušali smo, kako i priliči, izbornika i njegov stav. Vrijeme je i sagledati Europsko prvenstvo iz igračke perspektive, kuta.

Samo ćemo kratko o ovoj posljednjoj, iako i najružnijoj utakmici. Osam razlike u korist suparnika, najteži poraz u povijesti naših nastupa na europskim prvenstvima. Lončar je igrao finala i četvrtfinala, ali i utakmice za 5., pa i 7. mjesto, te su te baš susrete naši vaterpolisti u pravilu odigrali na visokoj, profesionalnoj razini. Sada ste se „prosuli”...

- Jesmo, raspali smo se potpuno, fizički i psihički, što sam rekao već – pred polazak za Zagreb će Lončar.

- Morat ćemo svi do jednog analizirati i sami sebe. Mi smo momčad, takvi smo uvijek bili, u teškim i dobrim trenucima. Svatko treba preuzeti djelić odgovornosti na sebe. Tako će i biti. Kad smo bili najbolji, svatko je bio slavljen i hvaljen, sad je na nama priupitati se što je svatko od nas mogao napraviti bolje.

Razgovarali smo s izbornikom, pročitali ste već što je vaš šef rekao o reprezentaciji, utakmicama, turniru. Sad nas zanima pogled iz igračkog kuta.

- Sigurno da ne možemo biti zadovoljni plasmanom, ali možemo s angažmanom, borbenošću. Kvalitetom izvedbe ne. Igrač više nam je bio loš, složit ću se i s izbornikom, ni tranzicija nam nije bila na visini. Na tomu moramo poraditi kao momčad i gledati kako se približiti, u određenim detaljima, onima koji su ovdje ušli u krug najbolja četiri sastava. Nismo daleko. Jedan gol, uz tako loš postotak realizacije igrača više. Mislim da ima prostora za napredak, a sad ima i vremena.

Može li se igra ubrzati?

- Može, dapače i mora. Zato jer mi s ovakvom igrom nemamo šanse protiv bržih reprezentacija. To je neminovno. Takav je sport, takav je i današnji vaterpolo.

Neminovno je i još jedno pitanje. Je li se to može postići sa svim baš ovim igračima?

- Pa, izbornik je najavio neke promjene. On će sigurno odlučiti tko može, a tko ne na ovoj razini održavati ritam. Valja napraviti strategiju. On je u tom smislu govorio u tom vašem intervjuu, ali i na kasnijem našem, zatvorenom sastanku. Treba gledati u budućnost, za iduće svjetsko prvenstvo, ali i Olimpijske igre u Los Angelesu koje su najvažniji turnir. Vjerujem da će Savez zajedno s izbornikom napraviti dobru strategiju, vjerujem u to.

Gdje se tu uklapa, ili uklapa li se, i Luka Lončar? Čemu kriti, početkom ljeta će se navršiti 38. Ne velimo da ne igrate i dalje dobro, ali ritam je sve nemilosrdniji, dolaze mlađi, brži...

- To ćemo vidjeti i to je odluka na njima. Na izborniku, stožeru. Ja imam volju i dok igram, na raspolaganju sam. Ako neću biti više u reprezentaciji, i tu odluku ću prihvatiti. To je nešto što je izbornikovo pravo. Osobno, vjerujem da ja mogu još uvijek, ali... tu sam subjektivan, ako ćemo iskreno. Igrač uvijek vjeruje u sebe, ne može ni igrati ako ne vjeruje u sebe.

Ono što Luka Lončar dodatno unosi, daje svojim momčadima, bile one klub ili reprezentacija, jest taj komplet znanja, kvalitete, iskustva, ali i zajedništva, „dobri duh svlačionice”, motivator... Mogli bismo tako nizati jako dugo.

- Sigurno da nešto donosim u toj radnoj atmosferi, u treningu. Vjerujem da je tako kad baš svi tako govore, ali na kraju sve ovisi o kvaliteti izvedbe. Samo je ona mjerodavna, a ako je ona završila, onda nema priče više. Gledajte, i prvi, i drugi, treći ili peti igrač, koliko već promjena bude, moraju svi to tako prihvatiti. Mi smo dokazali, mislim, na posljednja dva natjecanja, u Singapuru i Beogradu, da možemo igrati na toj razini. Svi!

U svakom sportu igrači, mislim, jako dobro „osjećate” igru svoje, ali i suparničke momčadi. Zajednička ocjena sviju nas koji smo s tribina pratili nastupe Hrvatske u Beogradu, od stranaca do nas Hrvata, jest da je Hrvatska jednostavno prespora. Što igrač veli?

- Djeluje mi da ostali više napadaju gol, a mi smo uvijek ti koji će malo primiriti situaciju, pričekati rješenje kasnije, „tražiti” centra. Tako smo navikli. Grčka igra slično, ali očito malo bolje od nas. Moramo više napadati gol. Nije čak riječ samo o šutu, već svaki put kad primiš loptu, pogledati taj gol. Nije to lako, fizički je vrlo zahtjevno, ali moramo.

U napadu ste izgledali bezopasno. Zašto?

- Malo smo bili baš bezopasni, pogotovo u odlučujućim trenucima, kad dođe zadnja četvrtina i rezultat je 7:7 ili 8:8. To moramo promijeniti. Dobro je to što ima godinu i pol do sljedećeg prvog velikog natjecanja, Svjetskog prvenstva u Budimpešti. Dovoljno vremena da se svi i motiviraju i pripreme te dokažu kako ne zaslužuju biti šesti u Europi ili peti na svijetu, već da napadnu odličja. Ja smatram da mi to zaslužujemo. Nismo to pokazali zadnjih šest mjeseci, ali mislim da mi to možemo.