Turska igra lijepo, Gruzija malo-pomalo napreduje, Malta je osvojila 13. mjesto, što im je najveći uspjeh u povijesti na EP-u. Dobro, ostaje ona mrlja s još nedokazanom navodnom "muljažom", klađenjem pojedinaca na rezultat sraza protiv Crne Gore. Istraga je u tijeku, kako se veli. Nizozemska je svakako najveće ugodno iznenađenje. Uopće nije loša ni Francuska, koja je u Beograd došla bez čak devet igrača s OI u Parizu 2024., bez devet koji su te iste godine igrali polufinale SP-a u Dohi protiv Hrvatske, te izgubila tek petercima. Čak i takva, "osakaćena" i neiskusna Francuska igra jako, jako dobar vaterpolo, te će, ostanu li svi na okupu, opet lagano prema vrhu. Zasluga je to već trenera im, našeg Vjeke Kobešćaka.
No, ima jedna reprezentacija koja je silno, strahovito podbacila. Skoro pa do nevjerice, a osobito nam je simpatična. Zbog mnoštva igrača, kao i trenera u konačnici, koji su bili, ali i još uvijek su povezani s Hrvatskom. O Slovačkoj je riječ. Hajde, što su u skupini izgubili od Italije (12:17), pa čak i od Rumunjske, iako previsoko (8:16), ali da izgube od Turske (16:17)!? Potom su u razigravanju od 13. do 16. mjesta pali čak i od Slovenije (13:14, petercima), pa onda i od Malte koja ih je rezultatski "masakrirala" (11:20). Nestvarno. Pobijedili su za kraj tek Izrael (11:8) za, na koncu, 15. mjesto.
Nije ta Slovačka baš bezvezna momčad. Centar Lukas Durik (33) igra u Pro Reccu. Drugi centar, veteran Lukas Seman (38), sada je u Primorju EB, a igrao je i za Jug (2008.–2011.), pa u Mađarskoj (Eger, OSC, Miskolc, Szeged). Prije dolaska u Rijeku bio je član Crvene zvezde. Kapetan Balaz igra u Olympicu iz Nice, gdje je i branič Patrik Tisaj. Dalje, Maroš Tkač je u dva navrata igrao za Primorje EB, malo i u Italiji. Brat mu Marek bio je pod kapicom Spandaua 04, gdje je danas Matej Caraj. Nisu svi navedeni vrhunski, top-igrači, ali su vrlo dobri i iskusni. Nepojmljivo je da mogu primiti 20 od... Malte!?
- Igrali smo loše cijeli turnir. Ne znam što reći, izgleda da nam je koncentracija, "glava", jednostavno nestala. Nešto nije funkcioniralo, to su svi vidjeli, ali još ne znam što. Poraz od Turaka nas je psihički slomio - tako zbori Seman, najstariji među Slovacima.
No, ipak najpoznatiji među njima, a čovjek s osobitom vezom s Hrvatskom, Roman Polačik (62). Ovdje u Beogradu ne daje baš izjave jer ne priča engleski. No, kada je čuo da ga čeka jedan hrvatski novinar kojeg poznaje iz Zagreba još, isti je tren došao. Čak je pitao kako neke kolege iz novina koji su u mirovini, kako stoje Sportske novosti... Ovaj je čovjek ipak dio i hrvatske vaterpolske povijesti. Bio je član one generacije POŠK-a (Splitske banke) koja je 1999. osvojila naslov prvaka Europe.
- Da, ali došao sam ja prvo, još 1991., u Mladost.
To je podatak za koji znamo, ali s druge strane nigdje nema zapisa i da ste igrali.
- Zato jer sam bio samo mjesec dana na pripremama. Potpisao sam ugovor to ljeto, ali onda je, znate vi najbolje, što počelo. Zvali su me iz veleposlanstva tada još Češke i Slovačke te su mi rekli kako bi bilo pametnije da odem jer ovdje bi mogao rat. Usput, bio sam prije mjesec dana u Iranu. Sad su me opet, ali lagano, upozorili da možda...
Drugi dolazak u Hrvatsku već je ostavio traga.
- Pet godina sam igrao u Hrvatskoj, od toga četiri u Splitu, u POŠK-u. Došao sam 1998. do 2002., ako se ne varam. No, jasno znam da smo 1999. osvojili u Napulju Kup prvaka. Bio je još jedan Slovak, Aleksander Nagy, i sjajna momčad: Barač, Kunac, Oreb, Đogaš, Alen Bošković, Burburan, Rebić je branio, a Matuta (Dragan Matutinović, op. a.) trener.
Zanimljiv mu je i sljedeći hrvatski klub.
- Odmah nakon POŠK-a igrao sam za Solaris, Ivica Tucak mi je bio suigrač. Eto, igrao sam s hrvatskim izbornikom, a da nije bilo rata, igrao bih i s Perom Bukićem, Šimencom, Vjekom Kobešćakom...
Zgodno prisjećanje na neka prošla vremena. Sadašnjost, ova slovačka, nije baš nešto. Što se dogodilo?
- Mislim da je ključ nama bio u pripremama. Prije je Slovačka bila jedna ozbiljna momčad. I sada smo mi to, ali problem je sad bio što smo imali samo deset dana priprema, zajedničkih. Nama je dosta igrača u inozemstvu. U deset dana ne možete napraviti prave pripreme. Trebali smo ići u Izrael, pa na turnir u Rotterdam, ali nismo bili kompletni. Onda smo tu imali prvu utakmicu s Rumunjskom koja nam nije baš nikako "sjela" i od tog trenutka se više nismo mogli složiti. Velim, bez priprema, neki su došli iz klubova nakon što su bili ozlijeđeni mjesec dana, a mi nemamo zamjenu, nemamo izbor od 50, ma ni 20 igrača. Imamo dva ozbiljna kluba. Mi bismo prije Maltu bez problema dobili 4-5 razlike, a sad... vidjeli ste.
Bolje da nismo. Ali nešto drugo nam jest drago, susret s Romanom Polačikom, slovačkom, ali i POŠK-ovom igračkom legendom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....