Sjećamo se siječnja 2024., ali u Zagrebu. Dan nakon izgubljenog finala vaterpolskog EP-a. Tada se izbornik Barakuda podsjetio riječi nogometnog mu kolege Zlatka Dalića...
- "...Ujutro nakon poraza mrzim što sam trener...".
Pa, tako bi se nekako moglo reći i za četvrtak ujutro u Beogradu. Nakon Italije, a uoči Španjolske koja je ionako... ha, nećemo reći ni za što jer je za 5. mjesto i ne valja omalovažavati sport. Konačno, sport nisu samo medalje i pobjede. Ma koliko tako, jasno, svi njima težili. Puk veli da je jutro, pak, pametnije od večeri. Pa, je li? Pitanje za izbornika Ivicu Tucka.
- Trebat će malo vremena i analize. Zašto je došlo do ovoga? Ne mogu se složiti s ocjenom da je ovo bilo baš loše - u početku će Tucak i potom obrazložiti.
- Da je bilo kriminalno, katastrofalno, ne mogu to reći. Kako god to nekome zvučalo. Znam da postoje ljudi koji su i kritični i moraju takvi biti kada nije dobro. Tu nema medalje i nije dobro. Osobno sam spreman na svaku kritiku, uvijek ću poslušati sve, ali ponavljam, ne mogu se složiti da je bilo kritično ili užasno. Jasno je to meni da nismo bili pravi. Da nam je falilo nešto, i to je činjenica. Možda smo došli do zenita. To se već nameće kao zaključak. Ovo je drugo natjecanje u kojem smo "promašili" medalju - napominje izbornik.
Faktografski je točno da se sada prvi put u Tuckovu izborničkom mandatu, od jeseni 2012., dogodilo da su Barakude "spojile" dva natjecanja u kojima se nisu imali prilike boriti za medalju. Dakle, nisu ušli u polufinale. Singapur lani na SP-u i sada Beograd na EP-u.
- Bilo je "proklizavanja". Recimo, bez polufinala 2014. na EP-u u Budimpešti, ali 2015. već srebrni u Kazanju na SP-u i tako redom svake godine medalja. Godine 2020. na EP-u smo igrali za treće mjesto, na Igrama u Tokiju "prokližemo", ali godinu kasnije četvrti na svijetu i prvaci Europe. Dakle, imali smo kontinuitet. Sad, nažalost, ne. Protiv Italije smo imali nekoliko momenata, svi kontra nas. Žuvela daje gol za naše vodstvo 3:2, ali VAR poništava, malo kasnije je 3:2, ali za Italiju. Drugi trenutak, dajemo za 9:9, ali ga VAR poništava i Italija ima peterac te je 10:8. Ne govorim ja sad o VAR-u i da je tu nešto bilo krivo, ne... Govorim o detaljima. Ili, nakon što se obranimo s igračem, lopta se odbije, ali do Talijana koji pogodi dijagonalu. To sve nije slučajno. U sportu nema slučajnosti. U sportu sve dolazi na naplatu. Sigurno da se realizacija igrača više nameće kao prvi momenat, koliko ono, 8-22. Nije dobro, a s druge strane Italija 7-15.
No, i protiv Grčke smo imali 4-15...
- To se sigurno nameće kao problem.
Problem koji se počeo nametati još i ljetos u Singapuru. U četvrtfinalu protiv Mađarske 9-20, a Mađari su imali 9-13.
- Mi sigurno nismo prije svega dovoljno pokretljivi u prvoj liniji. Ne otvaramo dovoljno prostora šuterima. Ponekad završavamo prebrzo, a ponekad presporo. Dakle, sve krivo.
Manjkalo nam je, ali tijekom cijelog turnira, energije, agresivnosti. Tu možemo govoriti i o godinama. S prosjekom 30 godina, Hrvatska i Srbija su najstarije momčadi, iako su Srbi došli do polufinala. U napadu nam je ipak enigma inertnost, bezopasnost, kao da se radi o pomanjkanju hrabrosti.
- Ne, ne bih rekao da je nedostatak hrabrosti. Nekad ti suparnik ne dopusti. Ono što je sigurno uvjetovalo poraz i što je najveći naš problem, a na koji sam upozoravao i tijekom priprema, jest naša tranzicija. Nije onakva kakva je potrebna za današnji vaterpolo.
Spori smo, to je isto sigurno, nema ni kontri i sad opet dolazimo do pitanja godina. Može li se ubrzati tranzicija s Vrlićem koji će za koji mjesec imati 40, Lončar 39 godina? Ne velimo da je u njima krivica, ali jednostavno, teško je pratiti ritam današnjeg vaterpola, brzinu igre.
- Nismo uspjeli poboljšati tranziciju, a koliko ćemo ju moći podignuti, to je pitanje. Samo, mi bez toga, nažalost, nećemo moći doći više u situaciju da smo konkurentni za medalju. Uvijek će nam faliti jedna lopta, jedan gol. Italija je protiv nas, svaki napad, dovodila našu obranu u stanje konfuzije jer sve izvode brzo, a mi smo se veći dio vremena iz obrane u napad prebacivali. To je bio neki stil igre do sada, ali on više ne vrijedi. Danas moraš suparnika u obrani dovesti u situaciju da se on bori za život dok te čuva, a ne da ima vremena razmišljati hoće li pomoći suigraču, malo se vratiti...
Je li moguća onda promjena igre s nekim od sadašnjih igrača?
- Sigurno će određenih promjena biti, nema nikakve dvojbe. Samo, to je zadatak svih nas jer ćemo morati koncepcijski mijenjati sve, počevši od naše škole vaterpola, mlađih uzrasta, klubova. Nema više sporog napada, prebacivanja. I dalje postoji kontrolirani napad i Talijani nisu završavali napad u 7. sekundi, ali su zato jurili u napad kao rakete.
Imamo li igrače za takvo što već sada?
- Vjerujem da imamo. Neki će morati promijeniti stil igre, a oni koji imaju određenu brzinu to će morati poboljšati. To je neminovna promjena, prva i osnovna koju moramo napraviti da bismo sutra bili bolji. Ja preuzimam svoj dio odgovornosti. Igrači su najmanje krivi, kako god to suludo zvučalo, ali ja sam birao te igrače, ja sam ih vodio i odgovornost je sigurno najveća na meni. Ako itko od ljudi koji vode Savez misli da je problem u meni... nema problema. Preuzimam odgovornost, ja sam kriv.
Iako, tu govorimo još uvijek o istom onom treneru koji je 2024. bio "božanstvo", a koji danas, dvije godine kasnije, sigurno nije trener koji zna manje.
- Da, ali nemam medalju! Sport je okrutan.
Je li vam Beograd više otvorio oči od Singapura u kojem smo sve sveli na "loš dan"?
- Da, je! Još je prerano, ali jest.
Prije dva tjedna ste odabrali 15 za Beograd. Tada su se i javnost, struka, mediji složili da je to 15 najboljih. Sad se jasno postavljaju pitanja: je li mogao tu biti ipak netko od mlađih?
- Da, i s tim se slažem, ali da smo i doveli neke mlade igrače u ovom trenutku, ne bi bilo dobro. Imali bi loš turnir, za njih je onda bolje jer nemaju ovu traumu.
Dobro, ali pitanje je kako bi završilo, međutim čak i kada bi bilo isto, dobili bi nešto. Iskustvo.
- Uvijek je bolje stjecati iskustvo kao pobjednik, a imat će oni uskoro i dovoljan broj jakih utakmica, minuta. I kroz klubove i reprezentaciju. Iz ove perspektive danas, bolje da je ovako. Igrači koji su ovdje igrali zaslužuju jedno moje veliko hvala. Određenih će promjena sigurno biti, ali od mene nikada nećete čuti da je itko od njih više kriv. Krivi smo mi, ja i stožer.
Nedostaje li ovoj momčadi igrač koji preuzima odgovornost kada je "gusto", ali i koji druge čini boljima.
- Teško je dati odgovor na to pitanje. Mi smo stvorili jednu momčad kojoj, ako je i nedostajao jedan takav profil igrača, mi smo ga kompenzirali zajedništvom. Nema razloga da to ne bude i dalje. Još nešto, ova skupina momaka jasno je znala i gubiti, sad smo izgubili, ali nikada nisu izgubili na način da ih je netko "rasuo". Oni su se borili i tu, protiv Grčke i Italije, gubili smo tri razlike, ali se vratili. Da ovo nije bio naš turnir, to je sigurno, ali je jasno i da ćemo morati mijenjati neke stvari. Možda smo postali svi zajedno prerazmaženi, možda smo svi zajedno ušli u zonu komfora gdje su nam počele smetati neke sitnice... To isto stoji.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....