Ivica Tucak je od trenutka kada je preuzeo vođenje hrvatske vaterpolske reprezentacije, a bilo je to u jesen 2012., načelno imao dvije veće smjene generacija/osvježenja/modifikacije sastava. Dakako, bilo je iz godine u godinu izmjena, bilo da su uvjetovane ozljedama, slabijom trenutačnom formom i slično, pa onda povratka istih igrača. No, kad govorimo o fundamentalnim promjenama, onima koje su zahtijevale promjenu koncepcije, taktike, onda su takve bile samo dvije situacije.

Prva odmah po dolasku za kormilo Barakuda 2012., kada su nakon zlata na OI u Londonu iz reprezentacije otišli očekivano i najavljivano – Vićan, Hinić, Barač, M. Bošković. To je kralježnica svake vaterpolske momčadi; vratar, centar, branič i napadač.

U reprezentaciju su tada ušli – Lončar, Bijač, Bukić, Šetka, ali i Paškvalin. Od 2014. i Petković primjerice, da ne idemo u detalje. Godine 2015. je suspendiran od tadašnje FINA-e Nikša Dobud, što je bio silan udarac za momčad tada. Godine 2016., nakon Igara u Riju, od reprezentativne se kapice oprostio vratar Josip Pavić, ali su se u momčadi pojavili prvi put Xavi Garcia, zatim centri Ivan Krapić i Boris Pavlović, branič Marko Macan. Ustalio se u sastavu i Ante Vukičević. No, čak ni to još nije neka velika, prevelika izmjena.

U kasnijim su se godinama događali neki bitni odlasci, primarno onaj najteži i nenadoknadiv. Zdravstveni problemi Sandra Sukna odvojili su ga od igre, završili karijeru najboljeg krajem ljeta 2017. Te se godine u A vrsti pojavio vratar Ivan Marcelić na velikim natjecanjima. Godine 2018. jači smo za Josipa Vrlića koji je još na OI u Riju igrao za Brazil, a godinu kasnije dolazi Benić.

Vlaho Pavlić

DAMIR KRAJAC Cropix

Druga velika promjena reprezentativaca, ne baš klasična smjena generacija, već modifikacija, uslijedila je nakon OI u Tokiju 2021. Tada su okončali s nastupima za Barakude – Maro Joković, Xavi Garcia, Paulo Obradović, Andro Bušlje, Luka Lončar, Marko Macan, Lovre Miloš, Ivan Marcelić. Došla je sada jedna sasvim nova ekipica, spoj mladih i neafirmiranih, te starijih, skoro pa zaboravljenih – Jerko Marinić Kragić, Toni Popadić, Konstantin Harkov, Zvonimir Butić, Rino Burić, Franko Lazić, Marko Žuvela, Andrija Bašić. To je bila momčad svim iznenađenje, sastav koji je pokorio Europu i svijet i koji su praktički svi do jednoga igrali i na ovom EP 2026. To je bila druga i najveća promjena u sastavu reprezentacije, koju je dosad izveo izbornik Ivica Tucak.

Sada mu slijedi treća. Ona bi mogla biti negdje na tragu one iz 2021. Izbornik, dakako, ni neslužbeno, ni u kuloarima ne spominje niti jedno ime. Međutim, dovoljno smo dugo u ovom sportu i pri ovoj reprezentaciji, a poznajemo i stanje po klubovima, da možemo neke stvari predmnijevati. S dosta solidnom dozom vjerojatnosti ili točnosti. Da će promjena biti, u to nemojte sumnjati. Uostalom, najavio ih je sam izbornik Tucak. Ne radi se baš ni o samo 1–2 igrača.

Ono što je i laiku razvidno, Barakude su spore. Ujedno, malo i stare. Sve ide jedno s drugim. S 30,1–30,2 godine, Hrvatska je uz Srbiju najstarija momčad na ovom EP. Svaki sport danas, pa tako i vaterpolo, značajno se ubrzao, odnosno igra se sve više zasniva na brzini. Brzini plivanja, razmišljanja, šuta, obrane, napada. Brzo, brzo, brzo... S novim, skraćenim dimenzijama bazena, brzina je još više došla do izražaja. Točno je da ovaj dio igre nikad nije bio karakterističan za hrvatski vaterpolo, ali to ćemo morati izmijeniti. Ono što je dobro, imamo igrače za takvo što.

Tko bi mogao otići iz vaterpolske reprezentacije?

• Josip Vrlić
• Luka Lončar
• Andrija Bašić
• Filip Kržić
• Ivan Marcelić

Centri Vrlić i Lončar su i dalje vrlo dobri, nema zbora, ali Vrlić će u travnju imati 40, Lončar u lipnju 39 godina. Ići s njima na SP za godinu i pol ili računati s njima za OI u Kaliforniji za dvije i pol godine? Nije baš realno. Vratar Ivan Marcelić će za manje od mjesec dana navršiti 32. To nisu velike godine za vratare, dapače, ali je logičnije uz iskusnog Bijača imati za drugog čuvara nekoga tko je bitno mlađi, a vrhunski. Imamo to! Uostalom, to je bio razvojni put Marka Bijača koji je sazrijevao uz Josipa Pavića. Pavić prije toga uz Vićana... Andrija Bašić (30) i Filip Kržić (26) su bitno mlađi i kod njih godine nisu ključne, već jednostavno... igra. Nema je. Ono bitnije, ne vidimo nekog očiglednijeg napretka, posebno ne kod mlađeg, dakle Kržića. To je već godinama igra na istoj razini. Za ocjenu, recimo, 3 do 3,5. Treba nam više. Reprezentaciji treba više.

Naveli smo petoricu igrača, iako se ne bismo baš iznenadili bude li i još koji više.

Tko bi trebao ući u reprezentaciju?

• Vlaho Pavlić
• Maro Šušić
• Ante Jerković
• Mauro Ivan Čubranić
• Viktor Tončinić
• Mislav Ćurković

Ovo su redom igrači koji su 2024. osvojili naslov prvaka Europe do 19 godina, a 2025. broncu na SP do 20 u Zagrebu, pod vodstvom trenera Zorana Bajića. Ujedno, svi oni bili su i ove godine na širem popisu izbornika Tucka. O barem dvojici (Pavlić i Ćurković) razmišljao je koji dan prije polaska u Beograd. Vlaho Pavlić (21) je napadač, rasni gol-igrač, najbolji strijelac SP do 20. Dugo nismo imali baš takvog izrazitog šutera. Ante Jerković (19), lijeva ruka, sjajnog pregleda i asista. Jako bi pomogao dodatno Harkovu i Butiću desno. Maro Šušić (19) je vanjski, lijeva strana. Za ovog dečka svi stručnjaci koji ga gledaju svakodnevno i oni koji znaju vaterpolo nemjerljivo više i bolje od novinara vele da je najbolji iz cijele generacije. Neki malo ipak pretjeruju kada vele “drugi Sukno”... Ne, ne, to ne, niti treba dečka opterećivati prijašnjim igračima.

Mauro Ivan Čubranić (21) je vrhunski vratar, od ljetos u Mladosti radi s Vićanom. Ne može bolje. Mauro je dostojna zamjena za Bijača jednom kada nam kapetan ode. Vjerujte, neće se osjetiti odveć razlika, jer ovaj dečko iz Rijeke čudesno je, magično dobar. Na mjestu centra imamo Viktora Tončinića (19), još jednog Riječanina u Mladosti. Vrlo, vrlo dobar. Nismo smetnuli s uma ni Branimira Hercega (26), Zagrepčanina u Jugu AO, kao ni Antonija Duževića (28) iz Jadrana. Iako, tko veli da moramo nužno imati dva centra? Mnoge moćne, jake reprezentacije i to su počele mijenjati, od Mađarske pa nadalje. Može se igrati s jednim klasičnim centrom i još 2–3 koji mogu “pokrivati” tu ulogu. Hrvatska ima takve igrače u Buriću i Žuveli, primjerice. Stasiti branič Mislav Ćurković (19), visok i snažan jadranaš koji odgovara profilu današnjeg suvremenog vaterpola, sigurno figurira za kandidata.

Ima tu i još pokojeg igrača, s punim pravom kvalitete bismo ih naveli, ali da ne širimo priču previše i predaleko. Barakudama se spremaju izmjene, držimo da će one biti velike, ali ono što budi optimizam jest podatak da imamo mlade igrače koji mogu nadomjestiti odlazeće. I, najbitnije, u potpunosti su prilagodljivi baš današnjem vaterpolu. Zato, ako nas pitate, nema zime za HR vaterpolo. Malo strpljenja, jako malo, i Hrvate ćemo opet gledati s kolajnama oko vrata.