U uvodu odmah razjasnimo jedno. Ovdje nećete pronaći ništa novo, niti ima baš ičeg novog u svezi davnih nereda na tribinama stadiona u Saint-Étienneu, na nogometnom Euru prije zamalo 10 godina, pa onda nedavne sudbene odluke koja se tiče i vrsnog vaterpolista Jerka Marinića Kragića. Neće biti iz dva razloga. Prvo, odluka suda je nepravomoćna, a poznajući brzinu hrvatskog pravosuđa, mogla bi proteći još koja godina do pravorijeka. Drugo, ništa novo po ovom pitanju naš sugovornik i nema, niti želi reći. Sve je ionako prozborio u nekoliko navrata minulih godina, pa i ovom novinaru, a da se svesti pod zajednički nazivnik – nisam kriv. Novinar možda spada u skupinu „hlebinskih naivaca“, ali osobno vjerujemo sportašu. Znamo za njegov stav, razmišljanja i ponašanja svih minulih godina, te nam nisu prispodobivi navijačkim neredima. Osim toga, ako nas baš pitate, Jerka Marinića Kragića ili JMK kako ga kraće pišemo, isključivo pamtimo i znamo kao sportaša. Da, i kao onog kojem je klicala puna Spaladium Arena 2022. kada je osvojeno europsko zlato, kao i cijela nacija kada je proslavljala svjetsko zlato u Dohi dvije godine kasnije. Ili pak europsko i olimpijsko srebro iste te 2024.
Jere, kako ga suigrači zovu, nama je baš i ovih dana zanimljiv isključivo sa sportskog gledišta. Čovjek kojem je u lipnju prošle godine operirano desno rame, te se vratio u bazen nakon samo 5 mjeseci, minule je srijede bio najbolji strijelac Jadrana u susretu Lige prvaka. Tri „komada“, i to jednom Pro Reccu! Pa, mislimo da je poprilično ozdravio.
– Ha, ha, pa bili smo možda blizu i da malo „zapaprimo“ protiv momčadi koja je po meni jedna od dvije najbolje u Europi. Naravno, nije bila pobjeda na koncu pa ne možemo biti zadovoljni, ali veseli ipak igra. Sad, ako sam ja pomogao tomu da budemo blizu, drago mi je, naravno. Oporavak je po meni bio čak i dugačak. Da je bilo, ne znam, malo više sreće, možda sam mogao biti i pozvan na pripreme reprezentacije za EP u Beogradu. To je neki moj osjećaj, ali trener i struka to možda vide bolje nego ja.
Tu smo i došli do jedne od tema, odnosno oporavka, pa reprezentacije. Spomenuli ste „dugačak oporavak“. Prognoza je bila 6 mjeseci, ali vi ste se vratili nakon malo manje od 5.
– Kraj 11. mjeseca protiv Mornara. Možda da je bila koja još utakmica prije finala Kupa u Zadru, a to je već bila teška utakmica, protiv Mladosti. Nesretno finale za mene gdje sam sa svoje 34 godine i toliko uspjeha, od silne želje pokazati kako sam se vratio i ne bi li iskazao koliko sam spreman, „izgorio kô šibica“.
Vratimo se tom finalu, ranom isključenju u 2. minuti, ali glede poziva ili nepozivanja u reprezentaciju. Naš je skromni dojam bio kako ipak u tom trenutku niste još bili maksimalno spremni. Vidjeli smo određenu, a logičnu nakon takve operacije, nesigurnost, „labavost“ ramena, šut nije imao onu silinu... Griješimo li?
– Ma, u pravu ste. Nisam imao kočnicu „u glavi“, puno sam radio i sam i s dr. Pivalicom, ali trening i utakmica nisu isto. Onda u utakmici, u trenutku kada nisi možda na vrhu, nakon 4–5 mjeseci, na pulsu koji je 200... Je, istina je da je oporavak nakon ovakve operacije inače 6–8 mjeseci. Ja sam „luđak“ koji je želio igrati nakon 4 i pol ili 5 mjeseci. Je, nisam bio spreman tada.
Spomenuli ste ono finale Kupa protiv Mladosti i kako ste „izgorjeli kô šibica“. Isključeni ste u 2. minuti zbog udaranja Luke Lončara. E, tu nas je JMK iznenadio jer to niste vi. Na kolegu iz reprezentacije. Što se dogodilo?
– Nije bio udarac preko vode, bila bi brutalnost. Je, ružno je. Ispričao sam se odmah i trenerima, suigračima, upravi kluba. Ne znam što je bilo. U tom sam trenutku toliko toga želio pokazati treneru i izborniku, svima, da sam spreman, da mogu, da ishodim šansu za pripreme reprezentacije. U toj želji pokazati kako mogu pokrivati 4 pozicije... Mislim da mi je to jedino isključenje u životu zbog udaranja. Dogodilo mi se „zamračenje“, ali nema opravdanja. Moja pogreška koja je onda povukla momčad u nervozu, problem za problemom.
Iskreno priznanje i pokajanje. Sve rečeno. Niste bili u reprezentaciji, ali ste, pretpostavljamo, gledali u siječnju Barakude u Beogradu. Zanima nas stručno mišljenje igrača, što ste vidjeli?
– Lako je biti general poslije bitke. Izuzetno mi je žao igrača, neuspjeha. Bio sam i osobno u takvim situacijama, pa i gorim. Recimo kada smo na SP u Fukuoki bili tek 9.
Znam osjećaj. Toliko radiš, daješ, odričeš se i onda ti fali jedan blok, jedan šut, jedan gol... Makar, slušajte, ne postoji reprezentacija ni u jednom sportu koja je došla na 10 natjecanja i osvojila 10 medalja. To je pokazatelj i da vaterpolo ide u drugom smjeru, da nije sport koji se igra, kako neki vele, „u 3 države“.
Međutim, moramo otkriti jedno. Jerko je tijekom EP u Beogradu često spominjan u razgovorima, komentarima i to stranih novinara i stručnjaka. U kontekstu kako Hrvatskoj nedostaje tzv. „killer“. Frajer koji će uzeti tu loptu i kada je „gusto“ raspaliti, onaj koji će žarom promijeniti i energiju u bazenu. Takav tip igrača jest JMK.
– Drago mi je ako je tako, pokazatelj da sam sportaš, da sam taj. Puno ljudi je mislilo da se nikad više neću ni vratiti nakon operacije, da je to kraj, no vidite da sam tu. Igram, mislim, na visokoj razini vaterpola i, vjerujte, još ću rasti. I dalje imam najviše ambicije. Moj je život možda malo i specifičan. Možda i neće sve ovisiti samo o mojoj kvaliteti. Otkako sam u reprezentaciji, znate to i sami, nisam imao niti jednu neugodnu situaciju.
To možemo potvrditi, pa čak i pohvaliti da je s medijske strane JMK sigurno među onima koji će za medije uvijek naći vremena. Novinari to cijene.
– Budem li imao kvalitetu, a vjerujem da je imam; ako budem pravi, a vjerujem da ću biti, meni je i dalje cilj reprezentacija i da, čak i OI 2028. Pa sad, što će biti dotad... Ja ću učiniti sve, pokazati svojem treneru u klubu, pokazati i izborniku, svima, da sam pravi i da se na mene može računati. To mi je cilj, želja, motiv.
Što nam je nedostajalo u Beogradu? Je li to svježina, mladost...
– Teško je reći. Imamo dvojicu centara koji imaju dosta godina, ali oni su svoj posao odrađivali, brojna isključenja. U glavi mi je Italija, 23 igrača više. U redu, nisu sve zaradili Vrlić i Lončar, ali većinu jesu. Hrvatska ima svoje kvalitete, od Burića preko Žuvele, Fatovića, Harkova, pa Butića koji je stasao. Što se dogodilo? Ono što sam rekao, nismo jedini koji igraju. Postoji još dosta momčadi.
Jesmo li prespori?
– Teško mi je to reći. Evo, sad smo igrali s Reccom. Pa, nije tu bilo sad nekih kontri. Ne bih rekao sporiji, možda u tim odlučujućim trenucima s igračem više bili smo malo neodlučni. U ovom vaterpolu s puno više kontakta, plivačkog sprinta, velik puls, to je bitno. Makar, sve su to nijanse. Bit će Hrvatska i na sljedećem natjecanju pet jaka i konkurentna.
Koliko se vaterpolo promijenio s nešto kraćim bazenom i s kraćim vremenom napada?
– Jako puno, jer ima puno više okomitog položaja u vodi, više kontakta, sprinta, više se „rade“ noge na treninzima. Mislim da oni prijašnji plivački treninzi, setovi 10 puta 400 metara, totalno su izgubili svrhu. Bazu moraš odraditi, ali poslije se sve svodi na kontakt, brzinu, sprint, šut i rad na visokom pulsu. Ako se dobro sjećam, bio je neki pokazatelj da je sada čak 30% više napada u jednoj utakmici. To je strašno puno. Plus, sada igrači moraju igrati sve. Evo, ja sam protiv Recca bio i lijevo i desno, pa završiš na beku. Najveća pomutnja je sudački kriterij. Ne znam kako smo mi preko noći došli s 8–10 isključenja na 25.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....