Hrvatski je vaterpolo, točnije naša seniorska vrsta pred naturalizacijom ili pojačanjem iz inozemstva još jednog igrača. Ukupno četvrtog u povijesti, ne računajući ipak Gorana Grgurevića koji jest igrao kratko za Hrvatsku (2023.), ali koji je bokeljski Hrvat, ima i hrvatsko državljanstvo od 2019., te nikad nije ni igrao za Crnu Goru, državu u kojoj je rođen. Taj četvrti vaterpolist kojeg je za očekivati u momčadi Barakuda je Luke Pavillard, Australac koji ima hrvatsko podrijetlo. Majka mu je Osječanka, u biti cijela obitelj s majčine stane je hrvatska. Ujedno, od te četvorice igrača, Luka Pavillard (već mu lagano mijenjamo ime u hrvatsku inačicu) je treći koji igra na istom mjestu - desna strana, lijeva ruka. Pozicija koja je jedna od deficitarnijih u vaterpolu, samim time nešto više dolazi do izražaja.

Luke Anthony Pavillard

DAX IMAGES Nurphoto Via Afp

U startu, svjesni smo da su po pitanju naturalizacije u svim sportovima, osjećaji podvojeni. Osobni stav ovog novinara je međutim vrlo jasan i kratak. Svaki sportaš ili sportašica, koji ili koja, pristane i želi igrati za Hrvatsku, stane pod hrvatski stijeg i daje sve od sebe za našu domovinu, za nas je - hrvatski reprezentativac, naš igrač/igračica! Prihvaćamo ih kao svoje, tako ih tretiramo i štitimo ustreba li. Uostalom, da se ne muljamo previše - ima li ikoga u ovoj državi tko nije bio sretan, uskliknuo, podigao se s tribina ili fotelje (ovisno gdje je gledao utakmice) kada je primjerice Xavi Garcia ili Konstantin Harkov postigao gol u nekom finalu za Hrvatsku? Kraj razglabanja po ovom pitanju. Prisjetimo se okolnosti dosadašnjih naturalizacija za Barakude i što su nam one donijele.

Ukrajinski centar

Andrej Bjelofastov. On je bio prvi. Ukrajinac, centar. Vrhunski. Početkom 1990-ih, usred rata u našoj domovini, ovaj Ukrajinac iz Rusije, stigao je u Hrvatsku kada su je svi stranci zaobilazili. Vrsni vaterpolist koji je nakon osvojene bronce za reprezentaciju tadašnje Zajednice nezavisnih država na OI u Barceloni 1992. došao prvo u Zagreb. Ondje je dvije godine igrao pod kapicom Mladosti (1992. -. 1994.), kasnije u Dubrovniku, (1998. - 2000.) u VK Bellevue (tada VK Dubrovnik), te jednu sezonu u Jugu (2000./01.). Sve sezone, u svim klubovima i više no uspješne. S Bellevueom je osvojio Mediteranski kup, s jugašima pak te jedine sezone dvostruku krunu u Hrvatskoj i naslov prvaka Europe. Za reprezentaciju je nastupao kratko. U biti, tek na EP u Beču 1995. Za taj turnir nismo mogli računati na Renata Vrbičića, nažalost već nekoliko godina pokojnog, koji je te 1995. imao slomljen prst na čak tri mjesta. Andrej Bjelofastov se međutim baš ne sjeća po dobrom te naturalizacije. Kada smo prije koju godinu pričali na tu temu, Andrej će...

- Igrao sam u Beču jer mi je obećao tadašnji predsjednik HVS-a da ću ići na OI u Atlantu godinu dana kasnije, ali prevarili su me. Zavlačili su me do zadnjeg trenutka, a onda otpisali, pa više nisam mogao ni za Ukrajinu koja se plasirala na Igre u Atlanti. To je bila najveća prevara i najveća moja pogreška što sam vjerovao tadašnjem predsjedniku. To neću nikada zaboraviti, to je bila prevara strašna.

Andrej Bjelofastov (prvi s desne strane) kao izbornik Rusije sredinom veljače 2022. u Zagrebu, samo 9 dana prije početka invazije na Ukrajinu i time jedne od posljednjih međunarodnih utakmica ruske reprezentacije

MARKO TODOROV/CROPIX

Te 1995. su predsjednici Saveza bili Vlado Kobešćak (do lipnja) i Zdravko Hebel. Obojica su već dugo pokojni, te ne bismo baš ulazili u to što je tko i je li obećavao. No, činjenica je da smo za OI u Atlanti 1996. imali perfektan centarski tandem Renato Vrbičić (tada 26 godina) i jedan mladić koji je silno obećavao, imao je 21. Zvao se Igor Hinić! Mislim da smo sve rekli.

‘Školica‘ sjajnog Španjolca

Xavi Garcia. Punim službenim imenom, Javier Garcia Gadea. Naš Xavi. Ovo Gadea je majčino prezime, što je i inače uobičajeno kod Španjolaca, dva prezimena, redom očevo i onda majčino. Nije pogrešno pisati samo Garcia, ali ako bi se pisalo samo u ovom slučaju Gadea, to bi bilo pogrešno. Eto, male "školice" kojom nas je podučio baš sam Xavi Garcia. Barakudom je postao, kao danas se sjećamo točnog nadnevka - 18. srpnja 2016. Koji dan prije početka OI u Riju. Međutim, Xavi Garcia je u tom trenutku već bio 6 godina u Hrvatskoj. Xavi Garcia je još 2010. stigao u Primorje EB, u ono doba dok je "Krist hodao Kantridom" odnosno dok je bilo novca u izobilju za vaterpolo i nogomet u tom gradu. Pet godina je ostao u Rijeci da bi se potom preselio još 5 ljeta u Dubrovnik, u Jug. Xavi Garcia je stigao u Rijeku kao svjetska zvijezda svog sporta. Sa Španjolskom je 2009. bio svjetski doprvak, dvije godine ranije u Melbourneu brončani. S Barcelonom i Barcelonetom je osvojio ukupno čak 17 trofeja. U Rijeku nije stigao samo kako bi "napunio džepove", već odmah s obitelji i time stavio do znanja kako se želi stopiti sa sredinom u kojoj živi, u kojoj radi. Godine 2013. tadašnji španjolski izbornik Gabriel Hernandez se navodno posvađao s nekoliko starijih igrača, nije zvao Xavija Garciju u reprezentaciju i tako je osvanula ideja o Xaviju Hrvatu. Imao je državljanstvo od 2013. još, a od 2016. je Barakuda.

S Xavijem Garcijom, Hrvatska je udvostručila snagu na desnoj strani. Od 2016. jurišali smo s dvojicom perfektnih ljevaka (Joković - Garcia) koji koliko su se sjajno razumijevali, toliko još bolje nadopunjavali, a po potrebi odmarali jedan drugog. Nakon podjele olimpijskih medalja u Riju, Xavi je prišao izborniku Tucku i rekao mu:

- "Hvala vam što ste mi pružili ovu priliku".

Upravo će u kapici Barakuda i okončati karijeru, na Igrama u Tokiju 2021. Za Hrvatsku je osvojio 7 medalja, a uz olimpijsko srebro iz Rija, vječno pamtimo finale SP u Budimpešti 2017. Kada su Mađari sustigli naše vodstvo od 4:0 do 4:4, pojavio se Xavi i "sprašio im dva komada" za 6:4. Tu smo ih i zadržali, s dva razlike, na koncu (8:6) osvojili naslov.

‘Harkov: Zbog ovoga sam želio Hrvatsku‘

Konstantin Harkov. Kosta. Bilo je ljeto 2018. kada se u Barceloni igralo Europsko prvenstvo. Igrali su tada i Rusi, te smo onda prvi put na velikoj sceni gledali Harkova, mladića od 21. Tog je ljeta potpisao za Mladost. U reprezentaciji je bio drugi ljevak budući da je status prvog pripadao Ivanu Nagaevu. Ovom koji je prošlog ljeta stigao u Mladost! Harkov je 2018. puno obećavao, ali bio je tada još samo talent. No, sljedeće 2-3 godine u Mladosti pretvorile su ga u jednog od najboljih ljevaka na svijetu. Ideja o igranju za Barakude pojavila se oko 2020., kako se primicao kraj reprezentativne karijere Mare Jokovića. Kosta je pristao, samo je rekao - "Ako se Rusija plasira na OI u Tokiju, ostajem za Rusiju". Logično i pošteno. I onda je u veljači 2021. slijedio kvalifikacijski turnir za OI. Igralo se u Rotterdamu. Zadnjeg dana, za treće mjesto, posljednje koje je vodilo u Tokio igrale su baš, Hrvatska - Rusija. Nakon 32 minute je bilo 11:11, a Harkov je dao 3 gola za Ruse. Slijedili su peterci i drama okončana u 15. seriji našom pobjedom. Tog smo trenutka dobili utakmicu, otišli na OI u Tokio, te dobili Kostu Harkova. U ožujku 2022. je i službeno postao Barakuda.

Konstantin Harkov - s Barakudama je dosad bio svjetski i europski prvak, te srebrni na OI i EP

PEĐA MILOSAVLJEVIĆ/CROPIX

Iste te godine, osim što je blistao cijeli turnir EP u Spaladiumu, u finalu je protiv Mađara uz Rina Burića bio najbolji strijelac utakmice - 3 gola.

- Evo, zbog ovoga sam želio doći i zaigrati za Hrvatsku. Zbog finala, igranja na velikim natjecanjima i osvajanja zlata - govorio nam je Kosta tog kasnog ljeta u Splitu. U finalu SP u Dohi 2024. protiv Italije, za zlato, Kosta je dao još više - 4 gola. Ima dakako i olimpijsko srebro iz Pariza i europsko iz Zagreba iste godine.

Pa, kad se sve tako sažme, ti naturalizirani vaterpolisti su praktički svi do jednog bili pun pogodak. Nadamo se kako s Lukom Pavillardom nastavljamo takav niz.