Trenirao u Dinamu, susjedu poklonio stan u Ilici, a protiv Partizana nije želio igrati u Beogradu

Ovaj narod i njegova država, kao i njezin glavni grad imali su srećom kroz cjelokupnu povijest, fantastične sportašice i sportaše. Veličine koje su svojim rezultatima daleko nadmašile granice naše domovine. Neki su više, neki nešto manje globalno prepoznati, što je u nužnoj korelaciji i sa samim sportom kojim su se bavili. No, to nimalo ne mijenja značaj, ocjenu njihove veličine, kao ni trag koji ostavljaju ili bi ostavili iza sebe.

Međutim, ipak je bitno manji broj onih koji veličajna ostvarenja nisu postigli samo na sportskom polju, već su ih proširili primjerice i na akademski život, svakodnevni posao, obitelj, privatni život.

Nedvojbeno, jedan od takvih je bio prof. dr. Zlatko Šimenc od kojeg se, bez pretjerivanja, baš cijela sportska Hrvatska oprostila ovog tjedna na izmaku. Potvrda tomu je njegov posljednji ispraćaj na Mirogoju, na krematoriju. Zlatka Šimenca će mnogi u javnosti vezati isključivo uz vaterpolo, što ima logike jer je njemu ostavio najdublji i najdulji sportski trag. No, kada vidite silno mnoštvo koje se u petak došlo oprostiti od Ćosa, kako je glasio pokojnikov nadimak, različite generacija i različiti sportovi... onda morate prepoznati veličinu čovjeka. Ili se barem priupitati. Ćosa su došli posljednji puta pozdraviti, podrazumijeva se uz vaterpolske prijatelje (Ozren Bonačić, Perica Bukić, Tomislav Paškvalin, Deni Lušić, Ratko Štritof, Josip Pavić, Neven Kovačević, Zoran Bajić...) i prijatelji iz drugih sportova - Branko Ivanković i Zorislav Srebrić (nogomet), Igor Vori, Klaudija Bubalo, Goran Šprem (rukomet); Franjo Arapović, Dražen Anzulović... (košarka). Logično jer Zlatko Šimenc i cijeli njegov život je bio baš to - sport. Sport nije samo rezultat, trofej, gol, postignuto vrijeme, broj koševa... Sport doista jest ono što se, nekom možda čini, teatralno i pretjerano - znati poštovati svaku osobu, pomoći potrebitom, zaštititi nezaštićenog, prenositi znanje, mlađima ukazivati ispravan put. Zlato Šimenc je bio upravo to. Samo jedan primjer koji je nesvakidašnji.

Zlatko Šimenc govori nakon pobjede u finalu Kupa prvaka 1971. u Hvaru, prvi do njega je vratar Karlo Stipanić

ARHIVA SN

Kada su mu roditelji (Ernest i Marija, slovenski bračni par koji je u Zagreb došao zbog posla još prije II. Svjetskog rata) preminuli, njihov stan u središtu Zagreba, u Ilici 129, sin Zlatko koji je već imao svoj dom. nije prodao, nije iznajmljivao, nije zarađivao. On ga je doslovno poklonio susjedu koji je bio siromašan, stambeno nezbrinut!? Da, dobro ste pročitali i nije pogreška - poklonio je stan potrebitom! I nikada, baš nikada o tomu nije pričao, niti je itko izvan obitelji to znao. Sada, kada Ćosa više nema, može se reći, napisati.

To je samo jedan detalj koji svjedoči o tomu kakav je bio Ćos Šimenc. Čovjek koji je uvijek, na svakoj fotografiji, u svakom sportu nasmijan. Sportovi su posebna priča. Znano je već kako je bio istodobno reprezentativac u dva sporta, rukometu i vaterpolu. S ozbiljnim brojkama. Za rukometnu vrstu 24 tekme u 5 godina, a za vaterpolsku 101 u 10 godina. Nećemo sad o medaljama. Pisali smo, uostalom to zna i Google. No, jedno tamo ne piše. Štoviše, do prije 2-3 dana nije znao ni vlastiti mu sin Dubravko.

Zlatko Šimenc je igrao i u Dinamu! Potvrđeno i provjereno, rekao nam je Zorislav Srebrić. Zajedno su 1955. počeli trenirati u Dinamu. Zlatko je i u tom sportu bio nadaren, ali istina je i da se u nogometu nije zadržao dugo. Jednostavno, za Ćosa je dan od 24 sata bio stvarno prekratak, a sportova puno. Rukometa glede, početak kraći je bio u klubu zvanom Vihor, ali pravi trag je bio u klubu koji se jasno zvao - Mladost! U generaciji s jakim igračima (Vladimir Stenzel, vratar Lovro Manestar, Kruno Dogan...).

Vaterpolo je ipak bio njegov najjači sportski odabir. Prije tri godine smo se posljednji put vidjeli s prof. Šimencom. Već je bio u Domu umirovljenika, ali tada još lucidan. Sjećao se nekih zgoda (i nezgoda).

- Godine su davne, slike malo blijede, ali ponešto se još sjećam - zborio je tada Ćos. Pisali smo nešto o Žapcima, povijest kluba...

- Godine 1969., finale Kupa prvaka, uzvrat smo igrali s moskovskim Dinamom. Kod njih, u gostima. Tad se igralo ono pravilo, "na pimpinele", tri faula - četverac. Ali, broji se ukupan broj osobnih cijele momčadi. Pred kraj utakmice, Rusi vode 4:3, ali Dinamo ima 2 "pimpinele", a mi jednu. I ja sam objema rukama obuhvatio jednog Rusa, hrvamo se. Ja njega, on mene, nestanemo pod vodom, znate kak‘ to već ide. Izronimo van, a vidim suca, Francuz Alphonse Angela pokazuje ispravno, obostrano isključenje. Nama je to druga osobna, ali Rusima treća. Četverac je za nas, to sam htio! Roni (pokojni Lopatny) daje gol, 4:4 i tak smo postali prvaci po treći put - pričao nam je Zlatko.

RONALD GORŠIĆ

Nakon igračke karijere, slijedila je kratka no opet trofejna trenerska. Osobito zanimljiva je bila 1975. i europski Superkup. Natjecanje koje su u biti osmislili u Partizanu. I imali su za njih sjajnu ideju, a ta je da se Partizan (prvak Europe) sučeli Mladosti (pobjedniku Kupa kupova), ai u Beogradu! Opet jedan podatak koji je samo jednom ispričan. Baš prije 3 godine u SN, dotad posve nepoznat. Zlatko Šimenc nipošto nije želio odlučujuću tekmu u Beogradu.

- Jesam, usprotivil‘ sam se. Nisam dal‘ da se ide igrati u Beograd. Kaj, pa znal‘ sam da tam ne bi imali šanse. Bilo je pritiska, kak‘ da ne, ali ja nisam htio popustiti. Međutim, i predsjednik Mladosti Mirko Barišić se snažno založio da se ne ide u Beograd, nego ono kaj sam predlagal, neutralni teren.

Tako je i bilo, u neutralnoj Ljubljani Mladost je pobijedila 11:10. Ubrzo poslije, Zlatko Šimenc je postao redovito profesor na Kineziološkom fakultetu, a da bi to postao valjalo se učlaniti u... partiju, jasno. Takva su bila vremena. No, prof. Šimenc je na zanimljiv način vodio partijske sastanke. Kada bi diplomski branili studenti iz Slavonije primjerice, ovi bi odmah jasno (za svaki slučaj) donijeli kulena, kobasice... E, tada bi prof. Šimenc sazivao sastanak fakultetske partijske organizacije koja bi počinjala.

- "Drugovi, na dnevnom redu je prva točka - razno. Ako nema pitanja i ništa, zatvaram sjednicu i idemo nekaj pojesti".

Forma zadovoljena, a kulen ne smije propasti. Ovu nam je sličicu ispričao sin Dubravko. I da, još jedan podatak koji dosad nije ispisan, a nije ga znao ni Dudo. Zlatko i Dubravko Šimenc, jedini su otac i sin u 80 godina povijesti Mladosti koji su s tim klubom osvajali naslove prvaka Europe.

Je li odlaskom Zlatka Šimenca nastala velika rupa u hrvatskom i zagrebačkom sportu, sveučilišnoj zajednici? Da i ne. Da, jer Ćosov odlazak nije nezamjetan. Ne stoga jer je toliko toga dao sportu, fakultetu i svima koji su ga poznavali, da je sve učinio bogatim i boljim ljudima.