Sjajan je on već duže vremena i nije priča “od jučer”, ali čini nam se kako briljira i drži tu konstantu od 2016. godine. Tada je svoj klub, Jug odveo do europskog trona. Bilo je to u Budimpešti. Godinu dana kasnije, u istom gradu i bazenu, uspeo se i na vaterpolski Mt. Everest s Barakudama, osvojio naslov svjetskog prvaka. Prije godinu i pol je bio apsolutni idol 9000 navijača u Spaladium Areni. Takav je još uvijek, takav je zamalo pa vječno. Jasno, Marko Bijač. Prve ruke Hrvatske. Najbolje je u njegove ruke prepustiti hrvatsku sudbinu. Dobro, svjesno pretjerivanje jer kolosalan posao radi cijela obrana.
Tko je napadački bio dosad vama najopasniji na turniru, igrali ste protiv plejade asova iz Španjolske (Granados, Munarriz, Perrone), Grčke (Vlachopoulos, Fountolis), Crne Gore (Đ. Radović, Ukropina), Francuske (T. Vernoux, Crousillat), pa Mađarske (A. Nagy, Vi. Vigvari...)?
- Meni je bila najteža utakmica bila ona u nedjelju, polufinale protiv Mađara, budući da su oni mlada momčad i osobno mi dosta nepoznata. Protiv većine tih igrača nisam igrao. To je za vratara onako... Jedna malo otegotna okolnost. Ujedno, oni su momčad prepuna šuterskih talenata koji imaju raznovrsne udarce sa svih pozicija. To mi je bilo najteže, ali smo odigrali ponovo onako kako smo se dogovorili. Bili smo iznimno strpljivi unatoč tome što u početku možda nismo pronalazili rješenja kojima bi se nadali pronaći. Opet, znali smo ako ćemo biti koncentrirani i uporni, da će doći jedno razdoblje gdje će oni malo popustiti i to se dogodilo u trećoj, odnosno četvrtoj četvrtini kada smo se odvojili na 3-4 razlike.
Koja riječ više nas zanima o vašem kolegi s druge stane, Unai Aguirreu. Dosta se govori i zna o Perroneu, počela je javnost uočavati i Munarriza, Granadosa, Sanahuja, ali za najširi dio čitateljstva, onih koji ne “gutaju” vaterpolo svaki dan, Aguirre je novi lik. On i jest mlad, 21 mu je godina, ima za neke ekscentrično ponašanje, izrazito temperamentan nakon obrane...
- Je, onako, dosta je agresivan prema suparnicima. S nekim podbadanjima tijekom utakmice, ali sigurno svjetska klasa. Vratar je fantastičan. Rekao bih da je cijela njihova obrana i kako je oni igraju, taj povratak u obranu, onda strah od kontre koji oni unose suparniku. Ti zapravo imaš osjećaj kada igraš protiv njih, da se u napadu već braniš. Toliko se braniš. Perrone i Granados su ti koji odlaze u protunapade. Onda su i šutevi prema njihovom golu s nekom zadrškom, što Aguirreu samo olakšava posao. No, ne omalovažavam njegovu ulogu, obrane. On uostalom već godinama brani i u Barceloneti i u španjolskoj reprezentaciji, te je jedna od glavnih njihovih snaga.
Rekli bismo da će finale biti i susret dviju fantastičnih obrana, no... Razgovarajući tijekom minula dva tjedna, u Dubrovniku s igračima različitih momčadi, barem onih iz vrha, svi su isticali kako je jasno najveća nagrada ovog turnira medalja, zlato i lijepo bi bilo biti europski prvak, ali prvi cilj, čak i iznad zlata su svi spominjali Pariz. Dobro, osim Mađara i Grka, te Francuza koji tamo već jesu.
- Meni je to normalno i Pariz je taj veliki bonus koji nosi ovo EP, odnosno koje bi donijelo ovo zlato. Ipak, mislim da se ne trebamo zamarati i opterećivati time. Igramo jedno veliko finale, doma, pred našim navijačima i mislim da smo zaslužili odigrati utakmicu bez grča, opuštenu, ali koncentriranu čvrstu utakmicu, te da pokažemo ono najbolje što imamo. Ako nam to donese, daj Bože veliko zlato i Pariz, nitko sretniji od nas - ističe Bijač, ali odmah i naglašava:
- Međutim, ne smije nam to biti uteg nad glavama. Zato i jer smo time što smo ispred Crne Gore i Rumunjske za SP u Dohi, osigurali i nešto lakši put do tog Pariza na skorašnjem Svjetskom prvenstvu. Ne želim stoga uopće opterećivati ni sebe, ni momke s time. Mi u utorak moramo biti čiste glave. Osvojili smo još jednu veliku medalju za Hrvatsku, učinit ćemo sve da osvojimo zlato - odrješito će hrvatski kapetan.










Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....