Pariz, Birmingham i Zagreb. Tri europske metropole koje sljedećeg tjedna postaju središte kontinentalnog plivanja, atletike i gimnastike. Tri bazična sporta u istom će tjednu imati svoja europska prvenstva. Za sportske sladokusce festival. Organizatori sva tri natjecanja su navodno vodili brigu i o tomu da im se satnice ne preklapaju odveć, poradi TV prijenosa i mogućnosti da cijela Europa zasjedne pred TV prijamnike i uživa u satima vrhunskog sporta. Sad, hoće li ta inicijalna ideja o nepreklapanju satnica zaista "piti vodu", o tom-potom. Baš kao što osobno držimo da ideja i ije najpametnija jer ima ljudi (ne baš malo) koji vole sva tri sporta, rado bi pogledala sve, ali idemo realno... Pa, tko može i ima vremena i volje minimalno 5-6 sati dnevno (ako ne i više) sjediti pred ekranom? Čak i da je na godišnjem odmoru. No dobro, tu ništa mi ne možemo izmijeniti i ovo je tek sitna novinarova opservacija. Na ovom ćemo se mjestu malo pozabaviti plivanjem. Hrvatskim plivanjem.
Cure (njih dvije) i dečki (a njih je 14) već su u Parizu. Europsko prvenstvo počinje u ponedjeljak, 10. ovog mjeseca. Nakon duže vremena mi u Lijepoj Našoj čak imamo i očekivanja. Nismo to već dugo. Snujemo objektivno pokoje finale, a medalja... Hajde da stišamo malo emocije. Na stranu što bi voljeli, a nije ni nemoguće, no polako. Ovakvo što, razmišljanja, čak i spominjanja hrvatskog plivanja uz medalju na europskim prvenstvima, to ne pamtimo... Godinama sigurno, možda čak i desetljećima. Isprika, bili smo blizu na prošlom EP u Beogradu 2024. Štafeta 4x100 slobodno (Jere Hribar, Nikola Miljenić, Vili Sivec i Toni Dragoja) bili su četvrti. Izmaknula im je bronca za 18 stotinki.
Naše najbolje plivačke godine su svakako bilo prvo desetljeće ovog stoljeća. Od 2000. do 2009. Doba je to kada smo imali dvojicu svjetski zvijezda, plivačkih velikana - Duje Draganja i Gordan Kožulj, prije sviju.
Duje je bio sam planetarni vrh. U konačnici, osvajač olimpijskog srebra u Ateni 2004. na 50 slobodno. Splitski torpedo je bio i svjetski doprvak iz Montreala 2005., jasno opet na pedesetici. S europskih prvenstava ima 3 srebrne i dvije brončane medalje. Bila su to natjecanja u Berlinu 2002. (100 slobodno); Budimpešti 2006. (srebro na 50 leptir i bronca 50 slobodno), te Eindhovenu 2008. (srebra na 50 slobodno i štafeta 4x100 mješovito). Ovdje računamo jasno samo nadmetanja u olimpijskim bazenima. Duje je bio planetarna zvijezda. Uostalom, pa nisu ga slučajno prebogati emiri, šeici ili tko već iz Katara vabili pod njihov stijeg. Pokojni Milan Bandić je bio ipak "jači", iako stala je iza tog projekta i država i HOO.
Druga "marka" je Gordan Kožulj. Dvostruki europski prvak u olimpijskim bazenima (Helsinki 2000. i Berlin 2002.), te jednom i svjetski doprvak (Barcelona 2003.). Sve na 200 leđno jasno, uostalom Gordan je najbolji leđaš kojeg smo imali.
Nismo zaboravili dakako Sanju Jovanović koja je kao od šale skupljala medalje na SP i EP u 25-metarskim bazenima, ali ne valjam smetnuti s uma ni njezine tri kolajne iz "velikih" bazena. Najveća je srebro na 50 leđno u Debrecenu 2012., a prethodno dvije bronce u istoj disciplini (Madrid 2004. i Eindhoven 2008.).
Bilo je još uspjeha iz tog razdoblja, primjerice cijela štafeta 4x100 mješovito na EP 2008. u Eindhovenu (Kožulj, Draganja, te Vanja Rogulj i Mario Todorović) sa srebrom iza Rusije koja je tada postavila europski rekord.
Prvi međutim koji je smjestio samostalnu Hrvatsku na zemljovid osvajača plivačkih medalja je Miloš Mićo Milošević, tijekom ‘90-tih godina. Sjajni Riječanin bio je europski doprvak na 50 leptir u Istanbulu 1999. Iako se dakako pamte njegova svjetska i europska zlata, pa i svjetski rekord, ali u 25-metarskim bazenima.
A onda smo... onda smo zadnjih 10-15 godina lagano iščezli. Mogli bi dugo i naširoko o razlozima, a nebrojeno puta već i jesmo, no nećemo sada opet. Ne stoga što je tema prežvakana i stara, a uostalom i ne priliči sadašnjem trenutku, u osvit novog Europskog prvenstva u Parizu. Natjecanja na koje su naši reprezentativci otišli s nemalenim nadama, razvučenog osmijeha i puni samopouzdanja. Od kuda takav stav, pa i očekivanja lagano kako javnosti, a više medija.
Temelje tomu pronaći ćemo u prosincu 2025. i EP u 25-metarskim bazenima u Lublinu, u Poljskoj. Nakon jako, jako dugo vremena Hrvatska se ondje uspinjala na postolje. Triput čak. Jere Hribar je osvojio zlato i srebro na 50 odnosno 100 slobodno, dok je štafeta 4x50 slobodno bila brončana. Tri medalje! Pa, još k tomu i prvak Europe! Renesansa. Koja je ondje Jeri Hribaru donijela koji dan kasnije prestižan naslov Sportaša godine Sportskih novosti. Od osamostaljenja domovine, tek treći plivač s takvom nagradom, nakon Kožulja 1999. i Draganje 2004.
Dakako, opet valja raditi razliku i svjesni smo je - "mali" i "veliki" bazeni, ali za neke iz ovog društva koje je sada u Parizu, razlike su gotovo pa mizerne. A rezultati, vrijeme, plivanje... sjajno.
Ono što jest za očekivati su finale štafete 4x100 slobodno. To bi bio velik neuspjeh, podbačaj kada se ne bi plasirali u završnu utrku. Pojedinačno pak, prst upiremo u Jeru Hribara i njegove sprinterske discipline, 50 i 100 slobodno.
Nakon poljskog Lublina nastavio je sa sjajnim rezultatima u SAD_u gdje studira. U sjajnoj je formi, a u tjednu prije polaska za Pariz razgovarali smo dvaput u razmaku od samo 3 dana. U onom drugom razgovoru, u petak, više smo nevezano promrsili, čak i nije bilo pitanje
- Dobro, prekjučer si rekao da si zadovoljan brzinom, u dva dana se nije nadam se ništa promijenilo?
Iznenadio nas je malo odgovorom.
- Pa... u biti čak sam i još malo popravio plivanje, ubrzao se.
Opa! Pa, ako je tako... Bienvenue a Paris!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....