Ovaj je dečko ludo brz. U ponedjeljak je došao iz Pariza, kratko bio u Zagrebu, pa onda valjda "zapalio" mao doma do Zaboka, da bi se u srijedu "vrnul" u Zagreb jer već "giba" za Taranto u Italiju. Na Mediteranske igre. Dobro, nije jedini od naših plivača s takvim rasporedom odnosno na popisu putnika i za MI, ali valjalo ga je uhvatiti. To je onaj četvrti član brončane štafete s EP na 4x100 slobodno za koji smo najavili, obećali da ga moramo dohvatiti. Napokon jesmo...
- Nemam kaj reći osom da sam jako ponosan na cijelu štafetu - u startu će Vili.
Dobro, mislim da imate kaj za reći, neovisno tomu što ste u Parizu "govorili", ali u bazenu, puno. Sve.
- Moram priznati da smo bili dosta nervozni prije finala. To samo pokazuje koliko možemo jer plivati protiv onakvih štafeta koje su po imenima stvarno "strašne", to nije lagano. Recimo, Velika Britanija je imala trojicu olimpijskih pobjednika u štafeti, a mi smo bili ispred njih. To je velik uspjeh i zato mi je čast biti dio te štafete. S druge strane moram napomenuti da smo uspjeli postaviti hrvatski rekord. Sada imamo dvije štafete, na 100 slobodno, ali i mješovito, od kojih možemo očekivati velike stvari. Osobno, došao sam stvarno spreman, u najboljoj formi. Isplivao osobne rekorde, pogotovo na 100 slobodno. Sada slijedi Taranto, vidjet ćemo kako će to proći, a onda kreće pripreme za SP u 25-metarskim bazenima u Pekingu, krajem godine. Imamo 6-7 kandidata za štafetu, a to suparništvo koje imamo je jako zdravo. Plivanje je individualan sport i ego je tu uključen, ali s druge strane, kad se pliva štafeta... To ne možete jasno samo, trebaju vam još trojica. Zato svi dajemo sve od sebe.
Spominjali ste nervozu uoči finala. Znamo da nam ju je spominjao i Vlaho Nenadić, dok je Jere Hribar kako veli nervozan samo uoči pojedinačnih utrka. Ta nervoza je uvjetovana kvalitetom ostalih štafeta ili podsvjesno već time kako Hrvatska od ove štafete sada, nakon EP u "malim bazenima" u Lublinu, ima neka konkretnija očekivanja?
- Mislim da je oboje. Imali smo mali presing u glavi jer smo znali da smo dobri, da je medalja nadohvat ruke. Opet, u takvoj utrci, svi su toliko blizu da nema mjesta pogrešci. Svaka stotinka znači puno. Imai smo veliku želju i zato nervoza. A Jere... pa, ne zna baš. Pitao sam ga prije utrke je li nervozan, pa je rekao da je i to strašno. Ha, mislim da nisu baš bili mirni ni Mađari, Englezi, Rusi... svi.
Inače, štafeta 4x100 slobodno je prije dvije godine na EP u Beogradu bila četvrta, ali kad se pogledaju vremena u zadnje dvije godine, napredak je enorman.
- Prije tog EP 2024. rekord je bio 3:17. Onda smo ga u Beogradu "skinuli" na 3:13, a sad smo došli na 3:11,08. Tih 6 sekundi je jako, strašno velik pomak.
Vili je u Parizu plivao dosta disciplina, nije da je samo štafeta u pitanju.
- Moje su discipline 100 metara leptir i slobodno. Više sam fokusiran na leptir gdje sam u mješovitoj štafeti leptir plivao 51.40, a to je bolje od osobnog rekorda za otprilike sekundu. Da sam to otplivao u solo utrci 100 leptir, bio bi hrvatski rekord koji drži Dominik Straga iz 2009.
Nešto smo zamijetili dodatno u štafeti 4x100 slobodno. Vi ste najniži rastom. To je prednost, mana možda, više zaveslaja...
- He, he, ma ne. Nije mana, ali zato jer je naša štafeta nerealno visoka. Sigurno je najviša. Hribar i Nenadić imaju 205 i 206, Toni Dragoja je 196 mislim i zato se onda mojih 185 čini malenim. Recimo, britanska štafeta je ujednačena, oni su svi na 190 cm. Dakle ne, nije mana, nikakav problem. Dapače, ponekad netko tko je viši nije toliko agilan, teže pazi na tehniku plivanja. Meni je to onda lakše.
Vili Sivec je jedan iz plejade naših plivača američkih studenata, ali on već ima diplomu.
- Je, završio sam ove godine, krajem svibnja. Financije na California State University Bakersfield. Četiri super godine, velika životna škola. Savjetovao bi svakome, pa barem da proba. Američki sustav sporta i učenja je jako dobar. Ja sam tamo puno napredovao, a povratak mi nije mogao biti sretniji. Američka diploma, a sada i europska medalja.
Ovaj plivački sprinter kontinentalne vrijednosti dolazi inače iz Hrvatskog zagorja. Klub Olimp iz Zaboka, to je inače i sredina naše Jane Pavalić koja će ove jeseni na studij u SAD. Kako je izgledao početak? Tko vam je prvi trener?
- Moj je trener sve vrijeme dobro poznati Ivica Androić, poznatiji kao Johnny. Od početka smo zajedno. Počeo sam plivati s 5 godina, a u početku... To mi se nije uopće svidjelo! Prvi put kad sam došao do ruba bazena, samo sam pogledao trenera i rekao - "Ja u taj bazen skočil‘ ne bum".
Ipak jeste.
- Jesam i ta naša priča ide od samih početaka i drago mi je da se i dalje dobro slažemo. Naš odnos se poslije Amerike dosta promijenio. Nije to isto kao kad sam imao 15 ili 16 godina. Ima puno kompromisa, međusobnog uvažavanja mišljenja. Dobar smo tim i mislim da možemo još puno toga postići - zaključio je jedan od najbržih hrvatskih i europskih plivača, ali bormeć i najbrži plivač kojeg su dali zagorski bregi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....