Prvog dana Istria Rowing Cupa, natjecanja koje je u prekrasni Limski zaljev privuklo dvjestotinjak veslača i veslačica iz pet država, najatraktivnija je bila utrka samaca, u kojoj je Martin Sinković na 8000 metara pobijedio svog brata Valenta, treći je bio Damir Martin, a četvrti David Šain. Posada je to našeg četverca koji je 2012. u Londonu osvojio olimpijsko srebro, prije nego što su Sinkovići prešli u dvojac i osvojili sve što se može.
Bila je to ujedno i prva utrka u kojoj je sudjelovao Martin (37) nakon jednogodišnje pauze.
- Zadovoljan sam, prvenstveno je lijepo vrijeme, po kakvom je uvijek ugodnije veslati nego po kiši i magli. Vjetar nas nije poslužio, ali protiv vjetra i struja smo uspjeli, a dobra atmosfera sve popravlja. Izazovnije je nego na Jarunu, na kojem su laboratorijski uvjeti, ne samo prema mojem mišljenju nego i svi koji su veslali kažu da je to jedna od najboljih staza u Europi po regularnosti i uvjetima, osim, nažalost, kad nekad ljeti ima lopoča. Ovo što imamo ovdje u Limskom kanalu uvjeti su s kojima se često susrećemo na ostalim stazama i regatama: dosta bočnog vjetra, pa vjetra u leđa, pa u prsa, izmjene iz sekunde u sekundu, i bitna je prilagodba. Ovdje vježbamo što ne možemo na Jarunu, a na Jarunu što ne možemo ovdje; sreća je da u Hrvatskoj ima prirodnih bogatstava gdje možemo sve vježbati. Tjedan dana sam ovdje na pripremama, početak je sezone, ostatak ekipe ide sad u Vodice, ja u Zagreb, a ovo mi je odskočna daska da napunim baterije i nažuljam ruke - rekao je Martin.
O dugoročnim planovima još ne govori detaljno:
- Želim se vratiti u formu, biti konkurentan u skifu, pa ćemo vidjeti hoće li mi netko doći blizu ili je moguće da složimo neku kombinaciju, jer u skifu konkurencija postaje, ne da je jača, nego ja moram još više trenirati da bih zadržao nivo, a konkurencija je nikad jača. U skifu će biti jako teško, ne bježim od konkurencije, nego tražim izazove.
Zvuči kao da je samac teža disciplina od ostalih.
- Deset godina sam u skifu i dosta je mučno, ne samo fizički nego i psihički. Ovisiš sam o sebi, nema nekog drugog da me motivira na treningu, ako loše ide, bolje je prekinuti pa otići na bicikl ili trčati nego nizati loše zaveslaje. To je kao orkestar: nekad možeš fulati 2-3 zaveslaja pa se vratiti, ali kad sam na sebe osuđen, nije jednostavno.
Je li stanka bila dobar potez?
- Godinu dana sam uzeo pauzu od veslanja, prvenstveno zbog glave, da nađem neki motiv. Iz kineziološkog pogleda zanimljivo mi je kako tijelo s 38 godina reagira na opterećenja, jer s 28 nisam imao isti život: obitelj, kuću, egzistenciju, puno više nekih obveza i problema. Glava je sve: što odlučiš, sve je moguće posložiti, a najbitnija je podrška okoline, supruge i obitelji. Tjedan dana je „ginula“ doma s dvije curice dok sam ja ovdje na pripremama.
Je li pomišljao na kraj karijere?
- Kad sam ponovno sjeo u čamac nakon godinu dana, dobro sam se preispitao želim li ponovno sve. To je baš bilo teško prvih tjedan dana natrag u čamcu: vidiš nešto što si lakoćom prolazio i nisi bio svjestan te težine, a sad se boriš za život da lagani trening odradiš. Vidiš kako napreduješ; taj napredak mi je motiv. Došao sam na top razinu pa stagnacija, trenirao bih sve više samo da ostanem gdje jesam i trebao mi je pad, jer lakše je raditi kad napreduješ, imaš progresiju, pomak. Motivacijski sam dobro odradio i tijelo dobro prihvaća. Bila je to dobra odluka.
Uhvatiti Olimpijske igre u Los Angelesu krajnji mu je cilj.
- Naravno da ih vidim kao glavni cilj. U najgorem slučaju opet ću biti u samcu, ali nadam se da će jedan od deset mlađih koji nam pušu za vratom iskočiti i da će se kristalizirati neka posada. Ti su momci na fakultetima, imaju i rektorove nagrade, i tko uspije uskladiti veslačke i akademske obveze... Ima ljudi za kombinaciju, vidjet ćemo.
Jeste li vi imali takvog starijeg mentora u čamcu?
- Nažalost, mi nismo imali tako nekog iskusnijeg uza se, Sinkovići, ja i Šain smo se našli 2009. i krenuli. Mi smo bili lučonoše, uvijek prvi i krčili put, sve je bilo na nama i dečki sad samo trebaju ići našom stazom. Mi nismo imali znanja o brzini, treninzima, oporavku, nitko nije spojio tri olimpijska ciklusa, nitko nije veslao do 35. godine, nego su prestajali s 26, 28 ili 30 zbog obitelji i posla. Mi smo prvi veslali i nakon 30. i opet nastavljamo trend probijanja, prvi put prolazimo kroz novo. Nadam se da mlađi neće imati probleme, da će se sve stabilizirati te da će se nastaviti svijetle godine hrvatskog veslanja.
"Uh, kako sam ono iščupao iz sebe", slavna je izjava nakon olimpijskog finala u kojem je u ludom finišu došao do medalje.
- Ne samo da je postala mem, nego su me ljudi zvali 90 puta i tu moju izjavu uklopili kao da je bila burna noć, haha. Svašta se izjavi kad je napor na vrhuncu, emocionalno se isprazniš, ostvariš cilj iz snova. Neopisivo. Blizu su po emocijama i naporu bili Rio i Tokio, dva olimpijska finala: čuda, čuda, čuda. Htio sam svoje ime vidjeti na listi finalista OI, a kamoli u borbi za medalju, kamoli zlatnu. Izvuklo je maksimum iz mene. Nakon toga godinu dana ne možeš doći k sebi. Što još ima: olimpijske medalje, svjetske, europske, Svjetski kupovi... Nakon 20 godina treba naći motivaciju koja nije samo rezultatska. Krenulo je meni kao kineziologu, našao sam motivaciju da gledam kako ide proces.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....