Zrinka Ljutić i Filip Zubčić su dovoljno dobri da se imaju pravo nadati, makar potiho

Hrvatska se na Zimskim olimpijskim igrama prvi put pojavila 1992., iste godine kad se svijetu na najvećoj svjetskoj sportskoj sceni predstavila i na ljetnim Igrama u Barceloni. U francuskom Albertvilleu je bilo najvažnije biti prisutan, pokazati svijetu da postojimo, da pripadamo, a samo deset godina kasnije zahvaljujući Janici Kostelić ispisana je jedna od najvećih olimpijskih priča svjetskog skijanja, a ne samo hrvatskog sporta.
Genijalka rođena podno Medvednice ostvarila je ono što u alpskom skijanju nije uspio nitko prije nje, niti nakon nje, osvojila je četiri medalje na istim Igrama - tri zlata i srebro. Dvije godine kasnije, u Torinu 2006., dodala još jedno zlato i srebro. S ukupno 4 olimpijska zlata ona je najuspješnija skijašica sporta koji svoju olimpijsku povijest piše još od 1936. Jedini skijaš koji se može pohvaliti s 4 olimpijska zlata je norveška skijaška legenda Kjetil Andre Aamodt. Samo njih dvoje.

Samo tri skijaške legende su olimpijska zlata osvajale u tri različite discipline, Janica je jedna od njih, a preostala dvojica su Austrijanac Toni Seiler i Francuz Jean-Claude Killy. Njih dvojica u slalomu, veleslalomu i spustu, naša heroina u slalomu, veleslalomu i dvaput u kombinaciji.
U Torinu 2006. svoj je olimpijski san prvi put dosanjao i Ivica Kostelić osvojivši srebro u klasičnoj kombinaciji.

Ivica i Janica Kostelić u Torinu 2006.

SRĐAN VRANČIĆ/CROPIX

Četiri godine kasnije u Vancouveru sestra je već dugo bila "skijaška penzionerka", otišla je iz sporta u koji je utisnula neizbrisiv trag upravo na kraju olimpijske sezone 2005./06., a brat je obiteljsku olimpijsku kolekciju povećao za još dva srebra - u slalomu i super-kombinaciji.
Na Igrama u Kanadi dobili smo i jedinu medalju koja nije bila iz alpskog skijanja i nije u sebi nosila prezime Kostelić i trenersku genijalnost Ante Kostelića. Jakov Fak nas je 2009. šokirao osvojivši broncu na Svjetskom prvenstvu u biatlonu, da bi to ponovio i na Igrama osvojivši još jednu broncu, samo što je ova bila u sprintu.
Četvrte ZOI u nizu, nakon Salt Lake Cityja, Torina i Vancouvera, održane su 2014. u ruskom Sočiju. I ponovo je Hrvatska slavila olimpijsko odličje, ponovo zbog Ivice Kostelića. Njegovo četvrto srebro, treće uzastopno kombinacijsko.
Niz je tu, za sada, stao.
Da su ZOI održane prije godinu dana, sad bismo na njih ispraćali Zrinku Ljutić po slalomsko odličje, a ne bismo se ustručavali zamišljati oko njezinog vrata i zlato. Baš kao što bismo na malo širu, ali dovoljno usku listu kandidata stavili i Filipa Zubčića u veleslalomu, a usput bismo pogledavali i prema Samuelu Kolegi, jer na Igrama su iznenađenja moguća, zar ne?

Filip Zubčić

ERWIN SCHERIAU/Afp

Sada čak ni ne šapućemo neko ime što je logično s obzirom na ovosezonske rezultate ili izostanak istih, ali one koji su se penjali na postolja, koji znaju kako je to biti najbolji, ne križa se unaprijed.
Istina, ništa ne najavljuje da bi baš Igre mogle biti trenutak kad će se ponovo "upaliti svjetlo", a ako se to i ne dogodi, "škola" koju je u proteklih godinu dana prošla Zrinka Ljutić može joj samo pomoći.
U tek nekoliko mjeseci se u dijelu javnosti, onom glasnom koji bi zapravo konstantno trebalo držati na "mute", pretvorila od nacionalne ljubimice u sportašicu koju se nemilice "pljucka". Onog trenutka kad se ponovo vrati tamo gdje pripada, a dogodit će se to, sve će se zaboraviti i opet će biti "naša najbolja Zrinka". Samo, nadajmo se, s puno "tvrđom kožom" jer i to je oprema koja je sportašima neophodna.
Mogu li nas prvenstveno Zrinka i Filip iznenaditi na Igrama? Mogu, zašto ne, dovoljno su dobri da se imaju pravi nadati. I mi s njima. Makar potiho...