Imao je tek 13 godina, a jedan od bezbrižnih posjeta lunaparku, završio je dramatičnim odlaskom na hitnu. Tijekom skakanja na trampolinu, naime, Jake Canter se sudario s drugim djetetom i izvukao neusporedivo deblji kraj iz nehotične, ali silovite, konfrontacije glavama, a posljedice su bile - traumatska ozljeda mozga, četiri frakture lubanje, curenje cerebrospinalne tekućine i meningitis. Uslijedile su tri operacije, gubitak sluha na desnom uhu i najteže razdoblje u životu američkog snowboardera, kao i čitave njegove obitelji...

Rehabilitacija kroz snowboarding

- Zamalo smo ga izgubili - rekla je Jakeova majka Trischa za The Athletic prisjećajući se tog perioda. Canter je u dva navrata bio u četverodnevnoj komi, da bi mu liječnici na koncu kirurškim zahvatom postavili koštani cement u lubanju i desno uho, a što se negativno odrazilo na njegovu ravnotežu, odnosno lokomotorni i živčani sustav. Drugim riječima, glavni junak ove priče morao je ponovno učiti hodati i govoriti... A sve to vođen samo jednom željom - da ponovno stane na snowboad i spusti se niz neku od padina u rodnom mu Coloradu.

Na koncu je i uspio, te unatoč prognozama liječnika da se više nikad neće moći baviti snowboardingom, ipak zakoračio stao na dasku i nastavio se baviti svojim omiljenim sportom.

- Stalno nas je molio da mu dopustimo. Bilo ga je teško zadržati u njegovom namjeri, a sada mogu reći da se kroz snowboarding zapravo rehabilitirao - kaže mama Trischa.

A ta i takva rehabilitacija bila je iznimno teška. Nakon što se oporavio od svih uvodno opisanih zdravstvenih problema, gomilale su se nove ozljede, i to po njegovu ulasku u američku snowboard reprezentaciju, kojoj se pridružio sa 17 godina. Sve je to skupa nagrizalo i psihu pa je Canter sve češće sumnjao u sebe i svoje sportske kvalitete. Unatoč tome svemu, međutim, nije prestajao trenirati.

Naporan rad i neslomljivi duh

- Uvijek radi više od svih ostalih - prokomentirao je Jakeov timski kolega, Ollie Martin.

Upravo na temelju tog i takvog napornog rada, ali i neslomljive snage duha, danas 22-godišnji američki sportaš ispisao je vjerojatno najljepšu i najinspirativniju priču Zimskih olimpijskih igara u Milanu i Cortini. Canter je, naime, u srijedu poslijepodne, stajao na vrhu brda u snow parku Livigno, bez treptanja gledao u "slopestyle" stazu i pritom ponavljao tri riječi: - Pritisak je privilegija. Pritisak je privilegija. Pritisak je privilegija...

Tridesetak sekundi kasnije, njegova daska je bila na tlu, a ruke trijumfalno podignute u zrak. U svom posljednjem skoku, naime, izveo je trik "backside 1980" (pet i pol okreta u zraku), a na račun kojeg je, sa 79.36, osvojio brončanu medalju. U samo devet godina, dakle, ovaj je mladić od kome i ozljeda opasnih po život - stigao do olimpijskog odličja.

Jake Canter

KIRILL KUDRYAVTSEV Afp

Od trojice Amerikanaca koji su se plasirali u finale, valja i to spomenuti, Canteru se nominalno davalo najmanje šansi za mjesto na postolju. Red Gerard, osvajač zlatne medalje iz 2018. u ovoj disciplini, osvojio je, primjerice, dva uzastopna naslova na X Gamesima prije Olimpijskih igara i bio je među glavnim favoritima. A prethodno spomenuti Martin je, pak, osvojio četvrto mjesto u "big airu" prije nešto više od tjedan dana. Canter je, međutim, vjerovao u sebe.

- Rekao sam si: "Bio si u komi s 13 godina, vjerojatno ne bi trebao toliko sumnjati u sebe. Prestani razmišljati i uživaj u trenutku".

"On je rođen za ovo"

A u cijelom ovom veličanstvenom podvigu s Jakeom je uživala i njegova djevojka Lexi Trufasu, koja za osvajača brončane olimpijske medalje kaže da je maksimaln posvećen onome čime se bavi.

- On je rođen za ovo. Ako postoji itko na ovom svijetu tko je predodređen za snowboarding, onda je to Jake. On to živi, diše i jede - prokomentirala je Lexi.

Koliko Canteru njegov rezultat znači bilo je vidljivo i nakon što su se zastori nad Livignom spustili, na medijskoj konferenciji tijekom koje je neprestano promatrao svoju brončanu medalju, trljao prstima po njoj i istraživao njezin svaki milimetar. Dio njega bio je u ekstazi, dio je vjerojatno već razmišljao o francuskim Alpama i 2030. godini, a dio se, nesumnjivo, vratio u onaj bolnički krevet s početka priče.

- Htio sam učiniti tog 13-godišnjaka ponosnim - zaključio je Canter.