Lucas Pinheiro Braathen za sva vremena bit će upisan u povijest jedne od najvećih sportskih nacija svijeta, jer je ovaj 25-godišnjak, koji je krenuo u svijet skijanja kao Norvežanin (po ocu), uzeo brazilsko državljanstvo (po majci) i u Bormiju je doskijao za svoju novu domovinu prvo olimpijsko zlato u povijesti. Veliki Brazil nema povijest zimskih sportova. Ali za tako što pojavio se Lucas Pinheiro Braathen.
Ili Alessandra Pinheiro de Castro, Lucasova majka Brazilka, koja se zagledala u Norvežanina Bjorna Braathena, Lucasova oca. Onda se na to nalijepila i drugačija ideja talentiranog skijaša u odnosu na norveški savez i pojavila se šansa za državljanstvom Brazila. Pa sad imamo olimpijskog pobjednika Brazilca.
Koji je stigao do zlata nakon što je sjajno iskoristio startni broj jedan, posebno otvarajući strmi dio Stelvija. I u prvoj vožnji bio je nedodirljiv, pa je samo najbolji skijaš današnjice Marco Odermatt uspio biti s Braathenom u istoj sekundi, ali s velikih 95 stotinki zaostatka. Loic Meillard zaostajao je više od sekunde i pol, a još su samo Thomas Tumler, Leo Anguenot i Henrik Kristoffersen bili ispod dvije sekunde zaostatka nakon prve vožnje. Braathenu nitko, baš nitko, nije bio blizu.
Druga vožnja, finale u kojemu su se dijelila odličja, bila je pravi olimpijski izazov. U gornjem dijelu staze bili su klasični zimski uvjeti, čak je na nekim dijelovima staze šibala mećava i vidljivost je bila izuzetno slaba. U donjem dijelu staze, pak, promijenilo se godišnje doba, pa se iz zime prešlo u proljeće i padala je kiša.
Na sve se to trebalo prilagoditi. I da, Braathen je startao tek trideseti, što je bila potpuno različita situacija od one iz uvodne vožnje.
Marco Odermatt imao je šansu da ponovi Alberta Tombu i postane skijaš koji je spojio dvoje Igara sa zlatima u veleslalomu, a ionako najboljem skijašu današnjice sva tri dosadašnja zlata u Bormiju odnio je sunarodnjak Franjo von Almmen. I Odermatt je ludo skijao kroz godišnja doba, stigao je u cilj ispred oba zemljaka, Meillarda i Tumlera, no Švicarci su znali da je malo vjerojatno da kompletno postolje ostane u njihovim rukama.
A Lucas Pinheiro Braathen znao je da ovo nije igra u kojoj se može čuvati prednost, nego je ovo utrka života u kojoj se sve treba staviti na kocku. I bio je norveški precizan i brazilski luckast, bio je onakav kakav je od prvog dana kada ga je upoznao svijet skijanja. Ali, od subote, on je i olimpijski prvak. Brazil je država koja ima olimpijsko zlato u skijanju, na ZOI-ju, ma, nevjerojatno...
Ili nije? Jer, Lucas Pinheiro Braathen toliko je dobar da se to jednostavno jednom moralo dogoditi. I sad se Norvežani mogu pitati bi li nakon Osla 1952. imali zlato u veleslalomu da su željeli ispoštovati sve ono što je želio Lucas Braathen dok je još bio njihov?
Hrvatska je, pak, u subotu ispisala najbolji dosadašnji rezultat na ovim Igrama. Zaslužio ga je Filip Zubčić, koji nije bio ludo sretan kako se skijao te subote. O prvoj vožnji, koja ga je smjestila na 16. mjesto s 2,67 sekunde zaostatka, Zubčić je rekao...
- Osjetio se pritisak i taj pritisak me odveo u nekoliko situacija u kojima sam paničario. Čak sam se i spašavao na stazi, iako nisam bio brz.
Malo mu se toga svidjelo. Između dvije vožnje tražio je naš najbolji skijaš mir, a pokušavao je i izbaciti pritisak rezultata. Stelvio i uvjeti na toj stazi nalagali su ritmično skijanje bez puno forsirane agresivnosti kako bi se dobila fluidnost, mekoća, ali i brzina.
Ono što je Filipu Zubčiću išlo na ruku između dvije vožnje bila je i promjena vremena. On je uvijek u svojoj karijeri dobro reagirao u teškim uvjetima na stazi.
I skijao je puno bolje u subotnje rano popodne nego što je to bio slučaj ujutro. Uostalom, popravio je ukupni zaostatak, na koncu je to bilo okruglih dvije i pol sekunde iza pobjednika, ali je popravio i svoju poziciju, pa je olimpijski veleslalom okončao na 14. mjestu. I mogao je biti unutar top 10, sasvim je sigurno to mogao da mu se u donjem dijelu staze nije dogodio problem s naočalama.
Naime, u jednom ih je trenutku želio očistiti dok se spuštao do cilja, no kad je to nastojao napraviti, naočale su se pomaknule, a onda više nije bilo povratka nego ih je Filip morao do kraja skinuti s lica. Naravno, ti problemi s naočalama odnijeli su desetke stotinki, možda i pola sekunde u ukupnom vremenu, tko će to znati, ali da ih nije bilo, Zubčić bi bio unutar deset najboljih. Teško da bi to bila borba za medalju, ali bio bi sigurno bolji od 14. mjesta...
- Druga vožnja bila je ukupno bolja. Bolje sam skijao i imao sam bolji pristup. Žao mi je što nisam kao prvi, nego kao četvrti s 22 stotinke zaostatka, ušao u cilj, jer bih tada imao malo bolji rezultat na kraju. U drugoj vožnji promijenili su se uvjeti na stazi, gore je padao snijeg, dolje kiša i tko se tu nije snašao, nije dobro prošao. Meni se ti teški uvjeti na stazi dopadaju, znao sam da je to moja šansa, pa sam mislio i da ću bolje završiti. Na kraju je sve na meni, nisam napravio posao kako spada. S ovakvih se natjecanja broje jedino medalje i nisam zadovoljan, ali što sada, neću ni plakati. Slalom je u ponedjeljak, ima još utrka do kraja sezone. Probao sam, želio najbolje, svi smo željeli više, ali kaj je, tu je - objašnjavao je Zubčić.
I za kraj malo optimizma. Ipak...
- U nedjelju ćemo trenirati slalom u donjem dijelu Stelvija. U ponedjeljak nas čeka utrka. Idemo to raspaliti!
Pa kud puklo, da puklo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....