Hrvatski zimski olimpijci i Valentinovo imaju posebnu vezu. Čak četiri od 11 naših zimskih olimpijskih odličja osvojeno je upravo na "dan ljubavi", a među njima je i kombinacijsko zlato Janice Kostelić kojim je u Salt Lake Cityju 2002. započela pothvat jedinstven u povijesti alpskog skijanja - osvajanje četiri odličja, od čega tri zlatna, na istim Igrama.
Postoje dani, događaji i osjećaji koji su vječni i vrijedi ih se prisjetiti uvijek iznova riječima onih koji su ih upisali u vječnost. Upravo zato smo ponovo "oživjeli" Janičin intervju Sportskim novostima u Salt Lake Cityju na Valentinovo 2002. godine...
- Evo je, tu je oko mog vrata, ali još nisam svjesna. Još se osjećam tako nestvarno. Svi mi govore "osvojila si zlato", a ja samo klimam i... Ne mogu vam opisati kako se osjećam. Oduvijek sam sanjala zlatnu olimpijsku medalju i sada je moja. Znam da je moja, ali još uvijek mi se čini kao da sanjam.
Poruka za Ivicu
Janica Kostelić nekoliko minuta nakon svečanog proglašenja osvajačica medalja u kombinaciji na Olympic Medals Plazi u Salt Lake Cityju.
- Kako ću proslaviti? Nikako, ne mogu dočekati da se bacim u krevet. Umorna sam, samo želim spavati. Dok smo čekali svečanost podjele medalja, stalno sam zijevala.
Iako je rekla da se umor uvukao u svaku poru njezina tijela, nije bio vidljiv te večeri u Salt Lake Cityju. Stalno je prevrtala medalju u rukama, zagrizla je, podignula, pozirala s njom, dijelila autograme i stalno se okretala i pogledom tražila nekoga...
- Brata. Nemam pojam gdje je. Još ga nisam vidjela. Samo sam mamu ugledala s pozornice kad su mi uručili medalju. Mamu i Niku Fleiss. Ali buraza nigdje. Pojma nemam gdje su sada moji, moram ih potražiti.
Zlato na Valentinovo. Ima simbolike u tome. Janičina snaga i pobjednički duh oduvijek su izvirali iz ljubavi. Ljubavi prema skijanju, ljubavi koja veže njezinu obitelj.
- Jedva čekam da vidim buraza, iako mi je žao što je od nekoga drugoga, a ne od mene saznao za moju zlatnu medalju. Mislila sam da bi bilo super da odem na aerodrom, a on me pita kako je bilo. I ja mu onda kažem samo - dobro. Malo bih ga zezala, a onda bih mu pokazala što sam osvojila. Šteta kaj ga nisam mogla iznenaditi.
Ivičino ime ispisala je i na noktima. I izazvala veliko zanimanje svih novinara. Zašto baš Ivičino ime?
- Ne znam zapravo. Razmišljala sam napisati "mama", ali sam se na kraju ipak odlučila za "Ivica". On je moja inspiracija, na neki način.
Kao rijeka su se slijevali ljudi koji su joj željeli čestitati, koji su tražili autogram, molili slikanje, novinarska pitanja smjenjivala su se jedno za drugim...
- Kad je Ivica pobijedio u Aspenu, rekao je da je čitavo vrijeme i bio i nije bio svjestan onoga što je napravio. Tako se i ja osjećam.
Zlatno odličje oko njezina vrata. Odličje u obliku grubo obrađena kamena, koji podsjeća na stijene države Utah, bilo je pravi podsjetnik da je sve stvarno. Stvarno da stvarnije ne može biti. A sve je počelo u 10 sati ujutro po američkom vremenu i to na krivi način. Slalomom umjesto spusta na početku olimpijske kombinacije...
- Već dan ranije bilo je naznaka da će biti takav, obrnuti raspored disciplina. I nisam bila baš oduševljena što je prvo slalom. Znate, u spustu se obično spustim samo da se spustim, a onda vidim koliko zaostajem i znam što trebam napraviti u slalomu. Ali možda je ovako bilo bolje. Morala sam ići maksimalno u slalomu da poslije ne bi bilo frke. Ali kad sam ušla u cilj nakon druge vožnje i vidjela razlike, ipak nisam bila sigurna jesam li napravila dovoljnu prednost. Nisam uopće bila sigurna u to.
Uvijek smo vjerovali u zlato
A onda je stigao spust. Jedan od najboljih u Janičinu životu. Beskrajno hrabar i strašno brz. Samo su dvije skijašice, obje specijalistice za brze discipline, Renate Götschl i Michaela Dorfmeister imale bolje vrijeme... -
- Išla sam toliko brzo da sam se i sama iznenadila. Skije su bile strašne, ali ja često mislim da sam brza, a kasnije se pokaže da baš nije bilo tako. Zato sam i sad rekla sebi, "valjda si brza, ali moraš biti još brža".
Posljednji skok prije ulaska u ciljnu ravninu vratio joj je ružna sjećanja iz prosinca 1999.
- Kroz glavu mi je prošla slika iz St. Moritza. I tamo sam tako visoko letjela, daleko od tla. Kad sam doskočila ovdje nakon tog posljednjeg skoka, pao mi je kamen sa srca.
Prvi put trema, ali nije se vidjelo u vožnji.
- Definitivno nikad prije nisam bila tako uzbuđena. Prije prve vožnje slaloma i uoči spusta sam bila potpuno cool, ali uoči druge vožnje slaloma...
Na što ste prvo pomislili kad ste došli u cilj i pogledali semafor?
- Prvo, nisam uopće željela pogledati semafor, ali onda kad sam vidjela... Uh, nisam vjerovala, još ne vjerujem... Da sam imala samo stotinku prednosti, bilo bi super, a ovako je jednostavno fenomenalno.
Koliko će vam sad biti lakše skijati?
- Mnogo lakše. Napunila sam si baterije do kraja. Možda čak i previše. Osvojila sam olimpijsku medalju i sad više ništa ne moram napraviti. Što god da se dogodi u utrkama koje slijede, ja imam svoje zlato i to mi više nitko ne može oduzeti.
Olimpijsko odličje oduvijek je bilo njezin san, ali nikad nije imala toliko zdravstvenih problema kao ove sezone. Jeste li doista očekivali da ćete u Salt Lake Cityju uspjeti ostvariti san?
- Znate kaj je tata rekao prije dolaska u Ameriku? Stalno sam bila nešto bolesna, te kišem, pa kašljem, pa temperatura... I tada je rekao "Janica, mi kad dođemo na Olimpijske igre, moramo nekak‘ izračunati kad ćeš biti bolesna. Moramo to predvidjeti, tako da znamo". Eto, takva su bila razmišljanja uoči Igara, ali uvijek smo vjerovali u to zlato. Uvijek.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....